Većina domaćica ima razno posuđe u kojem priprema hranu ali je svakoj jedna omiljena i stalno ga koristi. To može biti i tava ili šerpa koja je dugo u porodici a možda niste ni svjesni da neke od njih mogu biti opasne po život. Radi se o onima koje imaju poseban sloj od hemikalja koje su štetne.
Stari tiganj možda nije bezazlen: na ove promjene premaza i način zagrijavanja treba obratiti pažnju
Tiganj koji godinama stoji u kuhinji često nastavljamo koristiti sve dok se hrana u njemu može pripremiti bez većih problema. Ipak, kod nelepljivog posuđa nije važna samo starost, već i stanje premaza, temperatura kojoj je izloženo i sastav materijala od kojih je napravljeno. Posebnu pažnju posljednjih godina privlače određene fluorirane hemikalije koje se veoma sporo razgrađuju, zbog čega stručnjaci savjetuju da se staro ili ozbiljno oštećeno posuđe ne koristi bez razmišljanja.
U svakodnevnoj kuhinji mnogo više pažnje obično posvećujemo namirnicama nego posuđu u kojem ih pripremamo. Provjerava se porijeklo hrane, rok trajanja i sastav proizvoda, dok tiganj često ostaje u upotrebi godinama bez ozbiljnije procjene njegovog stanja. Sve dok se premaz nije potpuno odvojio, lako je pretpostaviti da nema razloga za zamjenu.
Međutim, nelepljivo posuđe ima svoja ograničenja. Površina koja je prvobitno bila glatka može vremenom postati izgrebana, ispucala ili istrošena, naročito ako se koristi metalni pribor, agresivne četke ili previsoka temperatura. Zbog toga procjena da li je tiganj još uvijek prikladan za upotrebu ne bi trebala zavisiti samo od toga lijepi li se hrana za njegovu površinu.
Posebna pažnja u javnosti usmjerena je na takozvane „vječne hemikalije“, odnosno određene spojeve koji se veoma teško razgrađuju i mogu dugo opstajati u okolišu. Kod starijih nelepljivih proizvoda dodatno se spominje PFOA, supstanca koja se ranije koristila u industriji i čija je upotreba u brojnim zemljama postepeno ograničavana i ukidana.
Zašto se PFOA često spominje kada je riječ o starijem posuđu
PFOA pripada široj grupi perfluorisanih spojeva koji su godinama korišteni u različitim industrijskim procesima. Zabrinutost je porasla nakon istraživanja koja su dugotrajnu izloženost određenim količinama tih supstanci povezivala sa nizom zdravstvenih rizika. Upravo zbog toga su regulatorne institucije i proizvođači tokom godina mijenjali način proizvodnje nelepljivih premaza.
Kod savremenog posuđa situacija je drugačija nego kod proizvoda napravljenih prije više decenija. Mnogi noviji tiganji nose oznaku da ne sadrže PFOA, dok se u proizvodnji koriste drugačiji procesi i formulacije. Zbog toga nije tačno svako nelepljivo posuđe automatski proglasiti opasnim samo na osnovu vrste površine.
Mnogo praktičnije je pogledati koliko je posuda stara, ko ju je proizveo, postoje li deklaracije o sastavu i u kakvom je stanju danas. Kod veoma starog tiganja nepoznatog porijekla često nije moguće pouzdano utvrditi koji su materijali korišteni u njegovoj izradi, što je jedan od razloga zbog kojih je kod takvog posuđa opravdan dodatni oprez.
Istovremeno, oznake na ambalaži mogu biti zbunjujuće. Posebno je važno razlikovati PFOA i PTFE, jer nije riječ o istoj supstanci. Oznaka „PFOA free“ govori samo da proizvod ne sadrži PFOA i ne treba je automatski tumačiti kao potvrdu da u proizvodu nema nijednog drugog fluorisanog materijala.
VAŽAN TRENUTAK
Starost sama po sebi ne znači da je tiganj automatski opasan. Mnogo više pažnje treba posvetiti tome je li premaz oštećen, da li se posuda koristi na previsokoj temperaturi i postoje li pouzdane informacije o materijalima od kojih je napravljena.
Pregrijavanje praznog tiganja jedna je od najčešćih grešaka
Nelepljivo posuđe uglavnom je namijenjeno pripremi hrane na kontrolisanim temperaturama. Problem može nastati kada se prazan tiganj stavi na jaku ringlu i ostavi dovoljno dugo da se njegova površina pregrije. U takvim uslovima određeni sintetički premazi mogu početi da se razgrađuju i stvaraju isparenja koja nije preporučljivo udisati.
Zbog toga je korisno izbjegavati naviku uključivanja najjače temperature dok se tiganj tek zagrijava. U praksi je često dovoljno koristiti umjereniju temperaturu i ne ostavljati praznu posudu bez nadzora. Na taj način ne čuva se samo premaz, već se produžava i vijek samog posuđa.
Poseban problem je što promjene na površini ne moraju uvijek biti dramatične. Premaz se može postepeno trošiti, a tiganj i dalje izgledati dovoljno dobro za svakodnevnu upotrebu. Međutim, ako su vidljiva mjesta na kojima je sloj ispucao, počeo se ljuštiti ili je površina ozbiljno izgrebana, razumno je razmišljati o zamjeni.
Metalne viljuške, noževi i lopatice dodatno ubrzavaju oštećivanje. Zbog toga se uz nelepljive površine uglavnom preporučuju drveni, silikonski ili drugi pribori koji ne grebu. Isto važi i za pranje: agresivne žice i tvrde četke mogu oštetiti premaz mnogo brže nego nježnije pranje koje preporučuje proizvođač.
Najveći dio sigurnosti kuhinjskog posuđa zavisi od pravilne upotrebe. Čak i kvalitetan proizvod može se brzo oštetiti ako se stalno pregrijava, struže metalnim priborom ili agresivno pere, dok pravilno korišten tiganj može znatno duže ostati u dobrom stanju.
Kada je vrijeme da se tiganj ipak zamijeni
Nije potrebno baciti svako nelepljivo posuđe samo zato što je nekoliko godina staro. Mnogo važniji signal daje njegovo stvarno stanje. Ako je premaz ujednačen, posuda nema ozbiljnih oštećenja i koristi se u skladu sa uputama proizvođača, sama starost nije dovoljan razlog za paniku.
Drugačija situacija nastaje kada se površina ljušti, kada su ogrebotine duboke ili kada se više ne može normalno očistiti. Tiganj koji je izgubio osnovna svojstva za koja je napravljen više ne pruža isto iskustvo i može biti znak da je njegov radni vijek pri kraju.
Poseban oprez ima smisla kod veoma starog posuđa bez oznake proizvođača, deklaracije ili bilo kakvog podatka o sastavu. Takve posude mogu biti naslijeđene ili kupljene davno, pa korisnik više nema način da provjeri koje su tehnologije korištene u njihovoj proizvodnji.
Tiganj ne postaje problem samo zato što je star. Mnogo je važnije da li se njegov premaz ljušti, da li je površina ozbiljno oštećena i da li se više može koristiti na način za koji je prvobitno napravljena.
Koje alternative postoje ako želite izbjeći sintetičke premaze
Za osobe koje ne žele koristiti klasično nelepljivo posuđe postoji nekoliko drugih materijala. Liveno željezo jedno je od najtrajnijih rješenja i uz pravilno održavanje može trajati desetljećima. Takvo posuđe zahtijeva nešto više pažnje, posebno kada je riječ o sušenju i održavanju površine, ali mnogi ga biraju upravo zbog dugotrajnosti.
Nerđajući čelik je još jedna veoma česta opcija. Nema klasični nelepljivi sloj koji se vremenom može guliti, ali zahtijeva drugačiju tehniku kuhanja kako se hrana ne bi zalijepila. Dobar rezultat često zavisi od odgovarajuće temperature i pravilnog dodavanja masnoće.
Ugljenični čelik također postaje sve popularniji, naročito među ljudima koji često peku i prže. Kao i liveno željezo, traži održavanje i pravilno formiranje zaštitnog sloja tokom korištenja. Emajlirano posuđe nudi drugačiji pristup jer metalnu osnovu prekriva zaštitni emajlirani sloj.
Keramičko posuđe privuklo je pažnju potrošača koji žele nelepljiva svojstva bez klasičnih fluoropolimernih premaza. Ipak, ni takva površina nije trajna bez ograničenja. Može se istrošiti, izgubiti nelepljiva svojstva ili se oštetiti ako se izlaže previsokoj temperaturi i agresivnom pranju.
Zbog toga ne postoji jedan materijal koji je savršen za svaku osobu i svako jelo. Izbor zavisi od navika kuhanja, spremnosti na održavanje, temperature koja se najčešće koristi i toga koliko dugo se želi zadržati isti komad posuđa.
Kod nelepljivog posuđa ne ostavljajte prazan tiganj na najjačoj temperaturi, koristite pribor koji ne grebe, izbjegavajte agresivno ribanje i ne slažite posude jednu u drugu bez zaštite između površina ako se na taj način mogu oštetiti.
Način odlaganja često se zanemaruje. Kada se tiganji i šerpe stavljaju jedni u druge, dno gornje posude može strugati donji nelepljivi sloj. Jednostavan zaštitni podmetač, komad mekanog materijala ili druga odgovarajuća zaštita između njih može smanjiti trenje i produžiti vijek površine.
Isto tako, nije potrebno svako zagorjelo mjesto uklanjati grubim struganjem. Ako proizvođač preporučuje namakanje i blago ručno pranje, agresivnije metode mogu napraviti veću štetu od same mrlje. Kod posuđa koje ima posebne premaze, upute proizvođača ostaju jedan od najvažnijih izvora informacija o pravilnoj upotrebi.
Najrazumniji pristup nije strah od svakog nelepljivog tiganja, već povremena provjera onoga što već postoji u kuhinji. Ako je posuda veoma stara, premaz ozbiljno oštećen ili nema nikakvih informacija o porijeklu i sastavu, zamjena može biti jednostavniji izbor nego pokušaj da se koristi sve dok se potpuno ne raspadne.
Kuhinjsko posuđe svakodnevno dolazi u direktan kontakt sa hranom, pa zaslužuje barem onoliko pažnje koliko posvećujemo drugim predmetima koje redovno mijenjamo kada se istroše. Nekoliko navika – umjereno zagrijavanje, pravilno pranje, pažljiv izbor pribora i pravovremena zamjena oštećenog tiganja – može biti dovoljno da se posuđe koristi sigurnije i duže, bez nepotrebne panike i bez potrebe da se cijela kuhinja odjednom mijenja.
“`
