Postoje neki narodoni običaji i vjerovanja koja su nastala jako davno ali koji se i danas primjenjuju. U našem tekstu govorimo o vjerovanju koje je vezano za smrt nama bliske osobe i stvarima koje su ostale iza njega. Ukoliko se selite u novi dom po tom vjerovanju neke stvari koje su pripadale osobi koja više nije živa ne biste trebali unositi u njega.

Predmeti pokojnika i stara vjerovanja: Šta se nekada čuvalo, poklanjalo ili uklanjalo iz doma

Odjeća, obuća, satovi, nakit, fotografije i drugi predmeti koji ostanu nakon smrti bliske osobe u mnogim porodicama imaju snažno emotivno značenje. Uz njih su se kroz generacije razvijali i različiti običaji – neke stvari brižno su čuvane kao uspomena, druge su poklanjane, a pojedine su namjerno uklanjane iz kuće. Ipak, važno je naglasiti da ne postoje naučni dokazi da predmeti pokojnika mogu prenijeti nesreću, bolest ili neku vrstu negativne energije. Takve priče pripadaju prvenstveno narodnoj tradiciji i razlikuju se od kraja do kraja.

Smrt je oduvijek bila praćena velikim brojem rituala. U vremenima kada su ljudi imali manje medicinskih i psiholoških objašnjenja za gubitak, običaji su često pomagali porodici da uvede određeni red u period koji je bio obilježen tugom, strahom i velikim promjenama.

Zbog toga su čak i sasvim svakodnevni predmeti dobijali dodatnu simboliku. Košulja više nije bila samo komad odjeće, cipele nisu predstavljale samo obuću, a sat nije bio običan predmet koji pokazuje vrijeme. Sve ono što je dugo pripadalo preminuloj osobi moglo je postati snažan podsjetnik na njen život, navike i odsustvo.

Odjeća i obuća bile su među predmetima oko kojih je postojalo najviše običaja

Odjeća koju je pokojnik često nosio u pojedinim sredinama nije se godinama ostavljala netaknuta u ormaru. Neke porodice odlučivale su da je nakon određenog vremena podijele ljudima kojima je potrebna, dok su druge zadržavale samo nekoliko komada koji su imali posebno emotivno značenje.

Takav običaj imao je i simboličnu stranu. Poklanjanje ili uklanjanje garderobe moglo je predstavljati način da porodica postepeno prihvati gubitak i napravi prostor za nastavak svakodnevnog života. To, međutim, nije značilo da je odjeća smatrana objektivno opasnom, već da je uz nju bilo vezano mnogo emocija i narodnih tumačenja.

Slične priče postojale su i kada je riječ o obući. U pojedinim krajevima nije se smatralo poželjnim da član porodice odmah nastavi svakodnevno nositi cipele osobe koja je preminula. Obuća je simbolički predstavljala životni put čovjeka, pa se u narodnom jeziku govorilo o tome da ne treba „nastavljati tuđi put“ u nečijim cipelama.

Za neke ljude upravo odjeća voljene osobe može biti veoma dragocjena uspomena. Košulja pokojnog oca, majčin šal ili kaput bake mogu imati vrijednost koja nema veze s novcem. Nekome će takav predmet pružati osjećaj bliskosti, dok će drugoj osobi biti previše bolan podsjetnik. Obje reakcije mogu biti potpuno razumljive.

Sat, nakit i ogledalo dobili su posebno snažnu simboliku

Sat pokojnika kroz narodna vjerovanja često je povezivan s prolaznošću života i vremenom koje se za jednu osobu završilo. Upravo zbog te simbolike u pojedinim porodicama postojala je određena nelagoda prema tome da ga neko odmah nakon smrti počne nositi.

Istovremeno, u mnogim drugim porodicama sat se čuvao kao jedna od najvažnijih uspomena i prenosio s roditelja na djecu ili unuke. To dobro pokazuje koliko su se običaji razlikovali. Predmet koji je u jednom domu izazivao nelagodu u drugom je mogao biti porodično naslijeđe koje se pažljivo čuva desetljećima.

Slično je i s ličnim nakitom. Prstenje, ogrlice, narukvice i minđuše često su među predmetima koji najduže ostaju u porodici. Prema pojedinim starim vjerovanjima, nakit pokojnika nije se odmah stavljao na sebe, već se čekao određeni period prije nego što ga naslijedi neko od članova porodice.

Objašnjenje je ponovo bilo simboličko – vjerovalo se da predmeti koji su dugo bili uz čovjeka imaju snažnu povezanost s njim. Međutim, druga tradicija upravo je takve stvari doživljavala kao najljepši način da se uspomena sačuva. Zato su bakin prsten, majčin lančić ili djedov sat u brojnim porodicama postajali predmeti koji su se prenosili s generacije na generaciju.

Ogledalo je možda jedan od predmeta uz koji se vezivao najveći broj priča nakon nečije smrti. U mnogim krajevima postojao je običaj da se ogledala u kući prekriju tkaninom. Razlozi su se razlikovali, a dio objašnjenja pripadao je narodnom vjerovanju, dok su se određeni postupci ponekad povezivali i s lokalnim vjerskim običajima.

Pojedini ljudi vjerovali su i da ogledalo koje se nalazilo blizu pokojnika ne treba odmah odnositi u drugi dom. Ipak, ni za takvu praksu ne postoji potvrda da ogledalo može prenijeti bilo kakvu nesreću ili „energiju“. Danas se ona uglavnom posmatra kao dio folklora i lokalne tradicije.

Krevet, posteljina i fotografije imali su drugačiju ulogu u periodu žalosti

Posebna pažnja u mnogim porodicama posvećivala se krevetu u kojem je osoba spavala, naročito ako je upravo na tom mjestu preminula. Posteljina se prala ili mijenjala, prostorija se provjetravala, a krevet čistio.

Za takve postupke postoje i sasvim praktični higijenski razlozi. Vremenom su, međutim, dobili i simboličku dimenziju. Uređivanje prostorije nakon smrti moglo je označavati završetak jednog teškog perioda i postepeni povratak porodice u svakodnevni ritam.

U pojedinim sredinama krevet se nakon smrti uklanjao ili zamjenjivao, dok drugdje nije postojalo nikakvo posebno pravilo. Takve razlike još jednom potvrđuju da se o običajima ne može govoriti kao o jedinstvenom sistemu koji su svi slijedili na isti način.

Fotografije pokojnika zauzimale su sasvim drugačije mjesto. Dok su se određeni predmeti poklanjali ili uklanjali, slike su se često brižno čuvale. Ipak, čak su se i oko njih razvila određena vjerovanja.

U nekim krajevima smatralo se da fotografije preminulih članova porodice treba držati odvojeno od ostalih porodičnih fotografija ili im odrediti posebno mjesto. Druge porodice nastavile su bez ikakve nelagode držati zajedničke fotografije na zidovima, policama i u albumima.

Za veliki broj ljudi upravo su fotografije jedan od najvažnijih načina očuvanja sjećanja. Slika voljene osobe nema sama po sebi negativnu simboliku niti postoji razlog da se od nje strahuje. Njeno značenje zavisi od uspomena koje budi kod onih koji je gledaju.

Zašto su vjerovanja o predmetima pokojnika opstala generacijama?

Smrt je kroz historiju bila događaj koji je otvarao veliki broj pitanja i izazivao snažne emocije. U trenucima kada porodica izgubi osobu koja je godinama bila dio svakodnevice, čak i običan predmet može dobiti potpuno drugačije značenje. Zato nije neobično što su se oko stvari koje ostaju iza pokojnika razvili brojni rituali.

Takvi običaji mogli su ljudima pružiti osjećaj reda u vremenu kada je mnogo toga djelovalo izvan njihove kontrole. Postojalo je određeno vrijeme kada se nešto sklanja, način na koji se uređuje soba, predmet koji se poklanja ili uspomena koja ostaje u porodici. Ritual je tako mogao pomoći da se period žalosti podijeli na razumljivije korake.

Mnogi od tih običaja danas više nemaju značenje koje su imali ranije, ali su preživjeli kroz porodične priče. Često ih prenose bake i djedovi, pa mlađe generacije čuju upozorenja o tome šta „nije dobro“ nositi, gdje nešto treba ostaviti ili nakon koliko vremena određeni predmet može biti poklonjen.

Važno je pritom razlikovati poštovanje prema tradiciji od straha zasnovanog na praznovjerju. Ne postoje naučni dokazi da lični predmet pokojnika može prenijeti nesreću, bolest ili nekakav štetan utjecaj na osobu koja ga naslijedi.

Odjeća ostaje odjeća, nakit ostaje nakit, a fotografija ostaje fotografija. Njihovu posebnu težinu stvara činjenica da ih povezujemo s nekim koga smo poznavali i voljeli. Zato isti predmet kod dvije osobe može izazvati potpuno različitu reakciju.

Neko će poželjeti sačuvati očev sat jer ga podsjeća na zajedničke godine. Druga osoba možda neće moći gledati njegovu odjeću u ormaru i odlučit će je pokloniti nekome kome je potrebna. Neko će bakin prsten svakodnevno nositi, dok će ga drugi čuvati u kutiji i vaditi samo povremeno.

Ni jedan od tih izbora ne mora biti pogrešan. Porodica može zadržati ono što joj donosi osjećaj povezanosti i ukloniti ono što joj otežava period žalosti. Takva odluka ne mora biti donesena prema starom pravilu niti pod strahom da će predmet donijeti nešto loše.

Predmeti koji ostanu iza preminule osobe najčešće nisu važni zbog onoga što jesu, nego zbog svega što predstavljaju. Ponekad su to uspomene na zajedničke trenutke, ponekad podsjetnik na gubitak, a ponekad jednostavno dio porodične historije koji će jednoga dana biti predan narednoj generaciji.

Stara vjerovanja zbog toga mogu ostati zanimljiv dio kulturnog naslijeđa, ali ne moraju određivati način na koji će svaka porodica postupiti. Ako neki predmet donosi mir i čuva lijepu uspomenu, nema razloga strahovati od njega. Ako izaziva preveliku bol, sasvim je razumljivo pokloniti ga, skloniti ili sačekati vrijeme kada će biti lakše odlučiti šta s njim učiniti.

“`