Za mnoge koji ne žive u ovim zemljama je fascinantan način života i običaji koji tamo važe. Mnoge žene u islamskim zemljama nose tradicionanu odjeću, burku koja prekriva njeno cijeo tijelo. U nekim državama je to obaveza a u drugima je njihov izbor. Mnogi se pitaju šta one nose od odjeće ispod burke.

Šta muslimanke zaista nose ispod burke: Iza vanjskog pokrivala nema univerzalnog pravila

Odgovor na često pitanje šta muslimanke nose ispod burke znatno je jednostavniji nego što se ponekad predstavlja. Ispod vanjskog pokrivala uglavnom se nalazi svakodnevna garderoba – haljine, farmerke, široke pantalone, majice, sportska odjeća ili svečani komadi prilagođeni vremenu i prilici. Mnogo složenije od samog izbora odjeće jeste pitanje da li žena pokrivanje bira svojom voljom ili joj je ono nametnuto porodičnim, društvenim ili državnim pravilima.

Način odijevanja muslimanki dugo izaziva radoznalost ljudi koji nisu upoznati s razlikama između islamskih zajednica i lokalnih običaja. Posebno interesovanje izaziva burka, široki odjevni predmet koji prekriva tijelo i lice, zbog čega se često stvara utisak da se ispod nje mora nalaziti neka posebna, strogo propisana odjeća. U stvarnosti ne postoji univerzalna kombinacija koju nose sve žene.

Žena ispod vanjskog sloja može biti odjevena gotovo jednako kao i bilo koja druga osoba. Tokom toplih dana može izabrati laganu haljinu, prozračnu majicu ili široke pantalone, dok će se zimi odjenuti slojevito i posegnuti za toplijim materijalima. Na njen izbor utiču klima, godine, svakodnevne obaveze, porodične navike, finansijske mogućnosti i lični ukus.

Burka, nikab i hidžab nisu isti odjevni predmeti

Jedan od razloga zbog kojih nastaju pogrešne predstave jeste to što se izrazi burka, nikab i hidžab često koriste kao da označavaju istu vrstu pokrivala. Razlike su, međutim, značajne. Svaki od ovih pojmova odnosi se na drugačiji način pokrivanja, a njihova upotreba može se razlikovati zavisno od jezika, zemlje i kulturnog okruženja.

Hidžab se najčešće odnosi na maramu koja prekriva kosu i vrat, dok lice ostaje vidljivo. Može biti jednostavan i jednobojan, ali i pažljivo usklađen s ostatkom odjevne kombinacije. Mnoge žene biraju različite tkanine, dezene, boje i načine vezivanja, pa hidžab postaje dio ličnog stila jednako kao torba, obuća ili kaput.

Nikab pokriva kosu i veći dio lica, ali ostavlja otvor kroz koji se vide oči. Upravo se on u svakodnevnom govoru često pogrešno naziva burkom. Tradicionalna afganistanska burka prekriva cijelo tijelo i lice, dok se preko područja očiju nalazi mrežasti dio kroz koji žena može gledati.

Razlikovanje ovih naziva važno je jer sprečava da se izuzetno raznolike kulture svedu na jednu sliku. Ni u istoj državi žene se ne odijevaju jednako. U jednom gradu mogu se vidjeti žene bez marame, one koje nose hidžab, kao i žene koje biraju nikab, široke haljine ili druge tradicionalne komade.

Razlike mogu postojati čak i unutar jedne porodice. Majka može nositi maramu, dok njena kćerka bira da se ne pokriva, ili obrnuto. Generacijske navike, lično razumijevanje vjere, odnos prema tradiciji i životno okruženje ne moraju biti isti kod svake žene, čak ni kada su odrasle u istom domu.

Ispod vanjskog sloja najčešće je obična garderoba

Ne postoji opšte pravilo prema kojem bi sve žene ispod burke morale nositi određenu haljinu ili posebnu vrstu odjeće. U toplijim područjima praktične su tanke majice, široke pantalone i lagane haljine izrađene od prozračnih materijala. Hladnija klima zahtijeva džempere, jakne i dodatne slojeve koji se ne razlikuju mnogo od zimske garderobe drugih žena.

Mlađe žene mogu nositi farmerke, moderne bluze, sportsku odjeću ili kombinacije inspirisane savremenim trendovima. Druge će se odlučiti za tradicionalnije krojeve, jednostavne haljine ili udobne komade prilagođene poslu i porodičnim obavezama. Burka je u takvim slučajevima samo završni vanjski sloj koji se oblači prije izlaska u javnost.

Odjeća koju žena nosi u privatnosti doma može biti potpuno drugačija od onoga što prolaznici vide na ulici. U prostoru u kojem se osjeća sigurno može birati jarke boje, ukrašene haljine, savremene krojeve, farmerke, kratke rukave ili sportsku garderobu. Na ženskim okupljanjima i porodičnim proslavama često se nose svečane haljine, nakit, pažljivo uređene frizure i šminka.

Materijalne mogućnosti takođe utiču na stil. Neke žene mogu sebi priuštiti dizajnersku garderobu, kvalitetne tkanine i komade izrađene po mjeri, dok druge biraju praktičnu i dugotrajnu odjeću. Kao i u drugim društvima, garderoba može odražavati ukus, dostupnost, društveni položaj i potrebe svakodnevnog života.

Činjenica da se veći dio odjevne kombinacije ne vidi u javnosti ne znači da nestaje potreba za kreativnošću. Ona se često izražava u privatnim prostorima, na vjenčanjima, proslavama, porodičnim događajima i okupljanjima žena. Boje, nakit, krojevi i modni detalji tada dolaze do izražaja na način koji se ne može pretpostaviti samo na osnovu vanjskog pokrivala.

Granica između ličnog izbora i nametnute obaveze

Razlozi zbog kojih se žene pokrivaju razlikuju se od osobe do osobe. Za neke je to svjestan izraz vjere, skromnosti i kulturne pripadnosti. Pokrivanje im može pružati osjećaj sigurnosti, dostojanstva i povezanosti s porodicom ili zajednicom, a odjevni predmet može predstavljati prepoznatljiv dio njihovog identiteta.

Druge žene mogu biti izložene pritisku roditelja, partnera, šire porodice, lokalne zajednice ili državnih institucija. U tim situacijama pokrivanje više nije samo pitanje vjerskog uvjerenja ili ličnog stila, već dio odnosa moći. Žena možda nema stvarnu mogućnost da se usprotivi pravilima bez rizika od kazne, odbacivanja ili ozbiljnih posljedica.

Zato nije ispravno automatski pretpostaviti da je svaka pokrivena žena potlačena. Takav stav zanemaruje glasove žena koje hidžab, nikab ili drugi oblik pokrivanja doživljavaju kao dobrovoljan i važan dio vlastitog života. Međutim, jednako je pogrešno ignorisati primjere u kojima ženama nije dopušteno da same odluče kako će izgledati.

Žena može iskreno voljeti hidžab i istovremeno se protiviti državnom propisivanju načina odijevanja za sve druge žene. Druga može dolaziti iz veoma religiozne porodice, ali ne željeti da se pokriva. Poštovanje njihove slobode znači omogućiti oba izbora bez prijetnji, kazne, društvenog progona ili prisile.

Zbog toga pitanje šta se nalazi ispod burke nije najvažnije pitanje u ovoj temi. Mnogo je značajnije utvrditi ko je donio odluku da se burka obuče. Kada žena sama bira, pokrivanje može predstavljati autonomiju i lični identitet. Kada joj je izbor oduzet, isti komad odjeće može postati znak kontrole nad njenim tijelom i javnim životom.

Afganistan kao primjer šire kontrole nad ženama

Afganistan predstavlja jedan od najočiglednijih primjera sredine u kojoj se pravila odijevanja ne mogu odvojiti od ukupnog položaja žena. Propisi talibanskih vlasti zahtijevaju potpuno pokrivanje žena u javnosti, uključujući lice, dok su istovremeno uvedena ozbiljna ograničenja pristupa obrazovanju, zapošljavanju i slobodnom kretanju.

U takvom kontekstu burka se ne može posmatrati samo kao tradicionalni ili zanimljivi odjevni predmet. Ona postaje povezana s mnogo širim pitanjima – smije li žena sama odlučiti kako će izgledati, gdje će otići, da li će se školovati, raditi i učestvovati u društvenom životu. Pravilo o oblačenju samo je jedan dio sistema koji obuhvata različita ograničenja ženskih prava.

Organizacije poput UN Women i Ureda Ujedinjenih nacija za ljudska prava podatke o položaju žena prikupljaju razgovorima, praćenjem propisa i saradnjom s organizacijama na terenu. Njihovi nalazi, prema izvornom tekstu, pokazuju da stroga pravila odijevanja u Afganistanu nisu izdvojena mjera, već se pojavljuju zajedno s drugim ograničenjima koja određuju gotovo svaki dio života žene.

To ipak ne znači da svaka žena koja nosi burku mora imati identično iskustvo ili isti odnos prema njoj. Lična osjećanja ne mogu se pouzdano utvrditi bez razgovora sa samom ženom. Međutim, kada država propisuje obavezno pokrivanje i kažnjava odstupanje, mogućnost da se govori o potpuno slobodnom izboru postaje veoma ograničena.

U razgovoru o ovoj temi važno je izbjeći dvije krajnosti. Prva je romantizovanje svakog oblika pokrivanja bez obzira na okolnosti u kojima se ono praktikuje. Druga je predstavljanje svake pokrivene žene kao osobe bez glasa, obrazovanja i vlastite volje. Oba pristupa brišu različita iskustva žena i zamjenjuju ih pojednostavljenim pretpostavkama.

Vanjski izgled ne govori dovoljno o karakteru, obrazovanju, zadovoljstvu ili položaju osobe. Samo na osnovu odjeće nije moguće znati osjeća li se žena sigurno, voli li ono što nosi ili bi se drugačije odijevala kada bi imala potpunu slobodu. Zbog toga su razgovori sa ženama i njihova lična svjedočenja važniji od zaključaka ljudi koji o njima govore izvana.

Ono što se nalazi ispod burke nije tajni svijet odvojen od svakodnevice. Tamo su najčešće odjeća, boje, navike i modni izbori slični onima koje imaju žene u drugim kulturama. Jedna bira udobnost, druga prati trendove, treća voli tradicionalne krojeve, dok će četvrta sve to kombinovati prema vremenu, prilici i raspoloženju.

Iza svakog načina odijevanja nalazi se posebna životna priča. Za jednu ženu burka ili hidžab mogu biti duboko ličan i dobrovoljan izraz vjere. Za drugu pokrivanje može predstavljati porodično očekivanje kojem se teško suprotstavlja, dok treća živi pod propisima koji joj ne ostavljaju stvarnu mogućnost izbora.

Poštovati ženu koja dobrovoljno bira pokrivanje i istovremeno se protiviti prisilnom odijevanju nisu suprotni stavovi. Oba polaze od istog načela – žena treba imati pravo da sama odlučuje o svojoj vjeri, tijelu, odjeći i javnom identitetu, bez prisile države, porodice ili društvene sredine.

Odgovor na pitanje šta muslimanke nose ispod burke zato ostaje jednostavan: uglavnom sasvim običnu garderobu prilagođenu njihovom životu. Složeniji odgovor odnosi se na okolnosti pod kojima je vanjski sloj obučen. Tek kada se sasluša sama žena može se razumjeti predstavlja li burka za nju vjeru, pripadnost, privatnost i sigurnost ili ograničenje koje nije imala pravo odbiti.