Sve veći broj mladih zaposlenih žena ne priprema domaće obroke jer nemaju vremena a imaju mogućnosti da plate da im se hrana dostavi. U našoj priči jednoj snahi je zasmetao miris kuhane hrane.
Stan na Marijin Dvoru bio je savršen – bijeli zidovi, sivi namještaj visokog sjaja, mramorni podovi i miris skupih mirisnih štapića. Belma je bila ponosna na svoj dom. Nije podnosila miris kuhanja, pogotovo ne onih teških bosanskih jela čiji se miris uvlači u zavjese i ne izlazi danima. Naručivali su hranu ili jeli vani. To je bio njezin stil.
Tog subotnjeg jutra na vratima se pojavila Damirova majka, nana Fata. Došla je autobusom iz sela, noseći teške cekere. Fata je bila starinska žena, u dimijama i s maramom na glavi, lica ispečenog suncem i ruku ogrubjelih od rada. Damir je bio na poslu, pa je Belma morala otvoriti. Fata je ušla stidljivo, osjećajući da ne pripada tu. Spustila je cekere u hodniku. Bila je ustala u četiri ujutro, naložila štednjak i skuhala pun lonac sarme i japraka. Donijela je i pogaču. Htjela je da se njezin sin najede kao čovjek.
Čim je otvorila lonac, miris jake zaprške, luka i kuhanog mesa preplavio je hodnik. Za Fatu je to bio miris ljubavi. Za Belmu je to bio smrad. Belma se namrštila i stavila ruku preko nosa. Rekla je da će joj cijeli stan smrdjeti na luk, da je tek oprala zavjese i da joj poslijepodne dolaze prijateljice. Upitala je što će one misliti. Fatin osmijeh se smrznuo. Belma je izgubila strpljenje i zgrabila lonac iz Fatinih ruku. Lonac je bio vruć pa ga je ispustila na kuhinjski pult. Umak je prsnuo po bijelim pločicama.
- U naletu bijesa, Belma je uzela crnu vreću za smeće. Otvorila je kantu ispod sudopera i rekla da to ide u smeće. Poručila je Fati da drugi put donese voće ili ništa, ali da joj takve seljačke lonce ne unosi u kuću. Fata je stajala kao kip. Gledala je kako sarme koje je satima savijala svojim bolnim prstima padaju u prljavu kantu. Nije rekla ni riječ. Samo joj je brada zadrhtala. Okrenula se, uzela prazan ceker i izašla. Belma je zadovoljno zavezala vreću i poprskala osvježivač zraka.
Damir se vratio s posla sat kasnije. Već na ulazu osjetio je miris osvježivača, ali ispod njega i slabašan trag mirisa luka. Upitao je za majku. Belma je hladno odgovorila da je bila i otišla. Rekla mu je da je donijela masnu hranu u onoj odvratnoj okrnjenoj šerpi i da je bacila sve jer joj smrdi. Damir je problijedio. Otrčao je u kuhinju i izvadio vreću iz kante. Ruke su mu drhtale dok je otvarao čvor. Unutra, preko ljuski jaja i taloga kave, ležale su prosute sarme i japrak.
Znao je svoju majku. Znao je da stari ljudi nemaju bankovne račune. Svoje blago kriju tamo gdje lopovi ne gledaju – u brašno, u tegle, u hranu. Počeo je prebirati po masnim sarmama na dnu lonca. Belma je vrisnula s vrata pitajući je li poludio da kopa po smeću. Damir nije odgovarao. Napipao je nešto tvrdo na dnu lonca, umotano u nekoliko slojeva folije. Izvukao je mali paketić. Umak je kapao s njega.
Odмотao je foliju. Unutra je zasijalo zlato – deset velikih starih dukata. I jedan papirić, ispisan drhtavim rukopisom. Pisalo je da je prodala kravu, svoju jedinu kravu hraniteljicu. To je za njih, da plate kredit za stan. Njoj ne treba, ima svoju baštu. Voli ih. Damir je čitao poruku dok su mu suze padale u lonac. Belma je prišla bliže. Vidjela je dukate, vidjela je poruku. Ruka joj je pala na usta. Sva njezina arogancija i visoka klasa raspali su se u sekundi.
Damir se okrenuo prema njoj. Nije vikao. Samo joj je rekao da nije znala jer nije htjela znati. Nije vidjela majku, vidjela je samo seljanku. A ta seljanka je gladovala da bi ona imala lak na noktima. Uzeo je dukate, oprao ih i stavio u džep. Lonac nije bacio. Ostavio ga je na mramornoj ploči, prljav i mastan, kao spomenik njihovoj sramoti. Rekao je da ide po majku.
A neka ona razmisli je li dostojna ući u istu sobu s njom. Taj je lonac ostao na ploči do kasno u noć. Nije ga se usudila maknuti. Nije ga se usudila ni očistiti. Stajao je tamo kao tiha optužba, kao podsjetnik da se najveće bogatstvo ponekad krije u loncu za koji mislite da je smeće. I da postoje stvari koje se ne mogu oprati ni najjačim sredstvom – a jedna od njih je grižnja savjesti. Samo je hladni mramor svjedočio toj tišini. I miris sarme, koji se nije htio isprati ni nakon što je osvježivač odavno prestao djelovati. Neki mirisi jednostavno ostanu. Kao i istina. Kao i ljubav majke. Kao i žaljenje koje dolazi prekasno.
