U priči koju vam danas donosimo jedna djevojka nije željela da se uda za bogataša kojeg su joj nametnuli nego za mladića kojeg je voljela a koji je bio siromašan.
Katarina je stajala pred oltarom manastira u vjenčanici koja ju je gušila kao omča. Pokraj nje je stajao Bojan, sin najbogatijeg tajkuna u kraju. Bio je lijep, ali hladan. Njezin otac, koji je ugovorio brak zbog propale firme i kockarskih dugova, brisao je znoj s čela. Katarina je bila žrtveno janje – prodali su njezinu mladost za očeve dugove. Sveštenik je počeo pjevati, a Katarina je spustila pogled. U mislima je vidjela samo jedne oči – tople, crne oči Marka, mehaničara iz donjeg sela. On je njoj sinoć poslao poruku da će čekati do podne. Ako ne dođe, otići će zauvijek.
Kad je sveštenik upitao pristaje li, Katarina je prvo šapnula ne. Bojan je trznuo glavom. Ona je povikala ne, bacila cvijeće na pod i podigavši tešku vjenčanicu potrčala niz kamene stepenice. Otac se derao, gosti su vrištali, ali Katarina nije stajala. Trčala je prema šumi i starom drumu gdje je pokraj svog starog Yuga stajao Marko. Kad ju je ugledao u vjenčanici, potrčao joj je u susret i zagrlili su se tako čvrsto da su ostali bez daha. Ušli su u auto i krenuli, smijući se ludački od straha i sreće. Bili su slobodni.
No samo kilometar niže, na uskom mostu, put im je presjekla ogromna crna limuzina. Marko je naglo zakočio. Iz džipa je izašla Jovanka, Bojanova majka, koju su zvali Čelična ledi. U bundi i naočalama, stajala je na putu kao prepreka. Katarina je vrisnula da je gotovo. No Jovanka nije vikala niti pozivala obezbjeđenje. Samo je prišla prozoru i kucnula. Oči su joj bile pune suza – prvi put u životu Čelična ledi plakala je.
Rekla je da iza nje dolaze njezin muž i Katarinin otac. Ako ih stignu, Marka će prebiti, a Katarinu zaključati. Katarina ju je upitala zašto im to govori kad je ona htjela kupiti njezin život. Jovanka je skinula naočale. Ispod šminke vidjele su se modrice. Rekla je da je prije trideset godina i sama voljela jednog harmonikaša, ali nije imala hrabrosti pobjeći. Udala se za gazdu i sada ima bunde i vile, ali srce joj je od kamena. Svaki dan proklinje što nije ušla u autobus sa svojom ljubavlju.
Skinula je s vrata ogrlicu od dijamanata i safira, porodično naslijeđe vrijedno više od Markove radionice. Gurnula ju je Katarini u krilo rekavši neka prodaju u Zagrebu ili Beču i plate očeve dugove. Neka idu i neka se vole za sve one koji nisu smjeli. Marko je bio u šoku. Jovanka mu je naredila da šuti. Rekla je da će ona popriječiti auto na mostu i reći im da joj je pukla guma. Dok oni budu sklanjali limuzinu, oni će već biti na granici.
Poljubila je Katarinu u čelo i poželjela joj sretan put. Rekla joj je da ne bude Jovanka, nego da bude slobodna. Okrenula se, ušla u džip i parkirala ga poprijeko blokirajući cijeli most. Marko je ubacio u rikverc i nagazio gas. Posljednje što je Katarina vidjela kroz zadnje staklo bila je njena nesuđena svekrva kako stoji naslonjena na crnu limuzinu, puši cigaretu i mirno čeka bijesnu poteru.
Na licu joj je bio osmijeh žene koja je konačno učinila pravu stvar – pustila je ljubav da pobjegne tamo gdje ona prije trideset godina nije smjela. Bunda joj je lepršala na vjetru, a dijamanti su ostali na Katarininim krilu. Most je bio blokiran, a put pred njima bio je otvoren.
Dvoje zaljubljenih u starom Yugu krenulo je prema slobodi, noseći sa sobom i Jovankinu nadu koju je ona zakopala davno, ali je ovog dana ipak iskopala. Negdje između sela i grada, jedna žena koja je cijeli život gradila tvrdoću, srušila je svoje zidove. I pustila je mladost da prođe. Jer bolje je jednom pomoći nego cijeli život žaliti što nisi.
