Jedna baka je ušla u apoteku da kupi lijekove koji su joj bili potrebni a ispostavilo se da nema dovoljno novaca. Ostale mušerije su je gledale sa nestrpljenjem a mlada apotekarka je onda sve iznenadila.
Stara Mara živjela je sama u malenom stanu na rubu grada, u zgradi čiji su zidovi odavno izgubili boju, baš kao i mnogi snovi koje je tijekom života morala zaboraviti. Cijeli radni vijek provela je radeći u staroj pekarnici pokraj osnovne škole. Generacije djece odrasle su uz njezin osmijeh, svježi kruh i miris toplih peciva koje je svakog jutra slagala iza staklenog pulta. Danas, u poznim godinama, ruke su joj bile ukočene od artritisa, a tijelo slabo, ali ponos nije izgubila. Nikada nije tražila pomoć niti se žalila, čak ni kada joj je mirovina jedva pokrivala osnovne troškove.
Najgori dio mjeseca za nju uvijek je dolazio pred kraj, kada bi novac nestao, a nova mirovina još bila daleko. Tih dana pažljivo je brojala svaku kunu i odricala se svega što nije bilo nužno. Nekad bi danima jela isto samo kako bi mogla kupiti nešto sitno unucima kada bi je posjetili, iako su ti dolasci postajali sve rjeđi.
Jednog jutra shvatila je da su joj ponestali lijekovi za tlak i srce. Oni jeftiniji, koje je mogla dobiti bez nadoplate, nisu joj pomagali, pa je morala kupovati skuplje koje su liječnici preporučili. Dva dana pokušavala je izdržati bez njih, ali vrtoglavica i slabost postajale su sve jače. Znala je da više nema izbora.
- Sjela je za kuhinjski stol i otvorila stari izlizani novčanik. Iz džepova kaputa vadila je sitniš, a zatim je ispraznila malu limenu kutiju u koju je mjesecima ubacivala kovanice. Sve je pažljivo slagala i brojala nekoliko puta. Nedostajalo joj je nešto novca. Ne mnogo, ali dovoljno da joj srce potone.Ipak, nadala se da možda cijena nije porasla.Obukla je svoj najbolji kaput, iako je bio star desetljećima, zagladila sijedu kosu i polako krenula prema ljekarni.
Unutra je bila velika gužva. Ljudi su nervozno čekali red, netko je kašljao, djeca su plakala, a Mara je stajala u kutu stežući novac u znojnim dlanovima. Više od bolesti boljela ju je pomisao da će pred svima morati priznati da nema dovoljno.Kada je napokon došla na red, iza pulta je stajala mlada farmaceutkinja tamne kose zavezane u rep. Na pločici je pisalo “Ivana”. Mara je tihim glasom izgovorila imena svojih lijekova, a djevojka ih je brzo donijela i otkucala iznos na blagajni.
Cijena je bila veća nego prošli mjesec.Mara je osjetila kako joj lice gori od srama. Polako je počela slagati sitni novac po pultu, nadajući se da je možda pogriješila u računanju. Ali brojke su bile neumoljive.Tiho je rekla da nema dovoljno i zamolila da joj ostave samo lijek za srce, dok će drugi pokušati kupiti neki drugi put.Iza nje je jedan muškarac u skupom kaputu nervozno uzdahnuo i počeo negodovati zbog čekanja. Mara se još više povukla u sebe, osjećajući se kao teret svima oko sebe.Ali mlada farmaceutkinja odjednom je zastala.
Nekoliko sekundi pažljivo je promatrala staricu ispred sebe, a zatim je upitala je li nekada radila u pekarnici pokraj škole u centru grada.Mara je zbunjeno podigla pogled i potvrdila.Djevojka tada nije rekla ništa više. Samo je uzela obje kutije lijekova, dodala još vitamine i nešto otkucala na blagajni. Izvadila je vlastiti novčanik i ubacila novac u kasu.Zatim je pružila punu vrećicu preko pulta i rekla da je sve plaćeno.Mara je ostala nijema.Pokušavala je objasniti da to ne može prihvatiti jer nema od čega vratiti novac, ali djevojka je izašla iza pulta i nježno uhvatila njezine drhtave ruke.
U očima su joj zasjale suze dok je tiho objasnila da je dug već davno vraćen.Prisjetila se dana kada je kao djevojčica dolazila u školu gladna jer njezina majka nije imala novca za užinu. Dok su druga djeca kupovala peciva i sokove, ona je stajala sa strane praveći se da nije gladna. Mara ju je svakog dana pozivala iza pulta i davala joj toplu kiflu sa sirom, govoreći da je ostala od jučer i da će je ionako baciti.
Djevojčica je znala da to nije istina.Znala je da je pecivo uvijek bilo svježe i da ga je Mara čuvala upravo za nju.Nikada joj nije uzela novac, samo bi kroz osmijeh govorila da će platiti kad odraste.Mara je tada prepoznala djevojčicu iz prošlosti.Pred njom više nije stajalo gladno dijete iz škole nego mlada žena koja je odrasla zahvaljujući dobroti koju nikada nije zaboravila.U ljekarni je zavladala potpuna tišina. Čak je i nervozni muškarac iza nje spustio pogled. U tom trenutku svi su shvatili da pred njima nije obična kupnja lijekova, nego susret dviju sudbina povezanih jednim malim dobrim djelom iz prošlosti.
Muškarac koji je maloprije negodovao tada je prišao Mari i neprimjetno joj stavio novac u džep kaputa, govoreći da joj treba za voće i hranu.Mara je izašla iz ljekarne držeći vrećicu lijekova i osjećajući toplinu u grudima kakvu nije osjetila godinama. Hodala je sporije nego nekad, ali uspravnije nego prije.Toga dana shvatila je ono što mnogi zaboravljaju – nijedna dobrota ne nestaje. Čak i najmanja pažnja, komad kruha ili lijepa riječ mogu godinama kasnije nekome spasiti srce, dostojanstvo ili život.
