Na Balkanu priča poput ove koju vam donosimo ima na hiljade kada su stari roditelji ostavljeni sami dok njihova djeca traže sreću i bolji život u inostranstvu i na njih zaborave.
Zima je te godine bila nemilosrdna. Snijeg je padao danima, zatrpavajući sela, puteve i nade. U jednom malom bosanskom selu, u kući na kraju prilaza koju više nitko nije čistio, živjela je baka Milka. Imala je osamdeset godina, bolan kuk i dvije ruke koje su pamtile težinu djece koju više nije mogla zagrliti. Njezini sinovi, obojica uspješnih, jedan u Beogradu, drugi u Minhenu, javljali su se telefonom – slali slike unuka, novce za blagdane i uvijek istu rečenicu: “Mama, ne možemo ove godine.” Badnji dan bio je na vratima, a Milka je spremala samo sebe – da što manje grije, da što manje jede, da nikome ne bude na teretu.
Tog jutra telefon je zazvonio dvaput. Prvi put sin iz Beograda. Gužva na putu, djeca slinava, dolazak otkazan. Drugi put sin iz Minhena. Posao, ne može se dobiti slobodno, Zapad ne poznaje blagdane. Milka je spustila slušalicu i pogledala kroz prozor. Staza do šupe s drvima bila je zatrpana, a peć se ugasila još ujutro. Uvukla se u stari jorgan i legla na kauč. Nema smisla, mislila je. Ako je suđeno da se smrzne na Badnji dan, neka bude. Bar nikome neće smetati.
- Tako je ostala u mraku, dok je selo odjekivalo pucnjavom prangija i veseljem. Oko osam navečer, začula je nešto. Strug, strug, strug. Neko je lopatao snijeg ispred vrata. Uspravila se, ukočenih prstiju. Lopovi? Nije imala što ukrasti. Vrata su se otvorila, a hladni vjetar u sobu je uletio zajedno s visokom figurom.
Bio je to Edin, njezin prvi susjed. Mladić od dvadeset pet godina, mokar do kostiju, crvenih obraza od mraza. U jednoj ruci nosio je naramak suhih bukovih drva, u drugoj tepsiju zamotanu u foliju koja se još kadila. Milka je ostala bez riječi. Edin nije rekao ništa. Spustio je drva, kleknuo pred peć i počeo čistiti pepeo. Za nekoliko minuta, suha bukovina zapucketala je, a plamen je obasjao mračnu sobu. Tek tada je Edin stavio tepsiju na stol. Mirisalo je na toplu sirnicu i pečenu piletinu.
Milka nije mogla vjerovati. Znala je da su Edinovi muslimani, da oni slave Bajram. Pitala ga je zašto to radi, što će reći selo, gdje mu je obitelj. Edin joj je uzeo hladne ruke u svoje tople dlanove i rekao nešto što Milka nikad neće zaboraviti. Rekao je da zima ne pita tko se krsti, a tko klanja. Zima pita imaš li drva i imaš li ikoga svog. Njegovi su ga učili da komšija ne smije zaspati gladan, pa makar bio na kraj svijeta, a ne preko ograde.
Tu večer, u kući bake Milke, nije bilo njezinih sinova. Ali bilo je topline. Edin je pospremio, naložio novu vatru, nasjekao još drva i složio ih pod trem. Ostao je s Milkom dok nije zaspala, pričajući joj šale i slušajući njene priče o mladosti. Dok je u selu zvonilo ponoć, u toj maloj kući nije zvonilo ništa – samo je pucketala vatra i tihano govorilo dvoje ljudi.
Ujutro, na Božić, Milka je izašla na prag. Staza do kapije bila je očišćena. Drva su bila složena. Susjedi su prolazili i čestitali joj, a ona se ispravila ponosno. Kad su je pitali tko joj je očistio stazu, odgovorila je glasno: “Moji sinovi su mi poslali izvinjenje. A Bog mi je poslao sina. Zove se Edin.”
Sinovi su se kasnije pravdanjem telefona. Edin nikad nije tražio hvalu. Njemu je nagrada bila što Milka više nikad nijedan praznik nije dočekala sama. Od tog Badnjaka pa nadalje, na njezinu su stolu uvijek bile dvije tacne – jedna za nju, jedna za Edina. I nikad više nije bilo važno tko je koju vjeru. Važno je bilo tko ostane kad svi odu.
