Postoje ljudi koji su zli i bahati i koji se prema drugima koji su u odnosu na njih nemoćni ponašaju čak i nasilnički. Međutim i oni kad tad budu kažnjeni zbog svojih postupaka.
Bane je bio student kakvog svi poznaju, ali ga nitko ne voli. Nosio je markiranu odjeću i skupa auta, a indeks mu je bio pun desetki. Studirao je medicinu, ali ne iz ljubavi prema ljudima – želio je titulu, ugled i moć. Često bi rekao da će biti hirurg, bog u bijelom. Bio je uvjeren da su on i njemu slični stvoreni da vladaju, a ostali – da služe.
- Dan završnog ispita iz Medicinske etike bio je tmuran. Kiša je padala, a Bane je žurio prema fakultetu, pazeći da ne isprlja nove cipele. Na stepenicama, sklupčan u prljavo sivo ćebe, sjedio je stari beskućnik. Brada mu je sezala do pojasa, ruke su mu se tresle od hladnoće. Kad je ugledao Baneta, ispružio je drhtavu ruku i zamolio za nekoliko kovanica za čaj. Bane nije osjetio sažaljenje – osjetio je gađenje. Viknuo je na starca da mu se skloni, nazvao ga pacovom i nogom gurnuo plastičnu čašu tako da su se novčići razbacali po blatu. Zatim je preskočio prosjaka i ušao u zgradu, dok su mu se kolege smijale.
Amfiteatar je bio pun. Svi su s nestrpljenjem čekali profesora Kostu, čovjeka oko kojeg su kružile legende – strog, pravedan, i rijetko viđen jer je predavanja prepuštao asistentima. Pričalo se da obara studente zbog jedne jedine greške. Bane je sjeo u prvi red, namjestio kragnu, spreman da pokaže koliko vrijedi.
Vrata su se otvorila. Svi su ukočeno ušutjeli. No umjesto čovjeka u odijelu, u dvoranu je ušao isti onaj beskućnik s ulaza. Isto ćebe, iste blatnjave čizme, ista brada. Polako, šepajući, prošao je pored skamenjenih studenata i popeo se na katedru. Bane je problijedio. Olovka mu je ispala iz ruke. Starac je stao pred mikrofon, smireno skinuo ćebe, a zatim i lažnu bradu i periku. Ispod prnja pojavio se čovjek u besprijekornom sakou, s naočalama i ozbiljnim pogledom.Profesor Kosta je pogledao ravno u Baneta.
U amfiteatru je zavladala tišina koja se mogla rezati. Profesor je progovorio mirno, ali tako da ga je svaki student čuo. Rekao je da su upravo odradili ispit, i to onaj najvažniji – ispit ljudskosti. Dok je većina studenata zaobišla prosjaka, neki su mu dali sitniš, a jedna djevojka ponudila kiflu – samo ju je jedan od njih nazvao pacovom, gurnuo ga i izjavio da će liječiti samo elitu. Kosta je prišao Banetovoj klupi, uzeo njegov indeks i pocepao stranicu s prijavom ispita. Rekao mu je da bez etike nikad neće postati liječnik. Da medicina nije posao, nego poziv. I da su mu vrata njegove katedre zauvijek zatvorena.
Bane je ustao teških nogu, uzeo pocepani indeks i krenuo prema izlazu. Dok je hodao dugim prolazom između klupa, nitko se nije smijao. Studenti su šutjeli i spuštali pogled. To nije bila tišina podsmijeha – bila je to tišina strahopoštovanja pred lekcijom koju su upravo naučili.
Bane nikad nije postao liječnik. Prebacio se na ekonomiju. No kažu da i danas, godinama kasnije, kad god na ulici naiđe na prosjaka, spusti glavu i prijeđe na drugu stranu. Ne više iz gađenja, nego iz stida koji ga peče kao kad je onog kišnog jutra gledao kako mu profesor skida bradu. A profesor Kosta? Taj je dan svima koji su stali pitati ga kako je dao desetke. Jer najbolji liječnici ne prepoznaju se po ocjenama – prepoznaju se po veličini srca. I po tome kako se ponašaju kad nema publike, kad je jedina nagrada ono što im nitko ne može oduzeti: ljudsko dostojanstvo.
