Dosta ljudi ima svoje rituale za oporavak od gubitka voljene osobe, a poruke na mobilni telefon su u moderno doba jedan od najlakših načina da se to odradi.
Ova priča govori o Jovani, djevojci koja je nakon očeve smrti čuvala njegov broj u telefonu kao najveću svetinju, ne znajući da će taj isti broj postati most između njene tuge i čovjeka koji će joj, na najneočekivaniji način, vratiti vjeru u ljubav. Dvanaest mjeseci nakon što je njen otac preminuo, njegov broj i dalje je stajao u njenom imeniku pod imenom TATA, s onom slikom gdje se smije dok peče roštilj u dvorištu njihove vikendice, i za Jovanu, koja je studirala prava u Beogradu i osjećala se beskrajno usamljeno u velikom gradu, taj broj je bio jedina veza s prošlim životom, s vremenom kada je bila zaštićena i voljena.
Svake večeri prije spavanja imala je ritual – otkucala bi mu poruku, ponekad samo kratko laku noć, ponekad duge izvještaje o ispitima, o momcima koji su je razočarali, o tome kako je Beograd hladan kad košava duva. Znala je da te poruke odlaze u etar, u neku digitalnu prazninu, ali joj je to pružalo utjehu, jer je mislila da broj niko ne koristi, da je isključen zauvijek.
Ali broj nije bio isključen. Tri mjeseca nakon očeve smrti, operater je taj broj dodijelio novom korisniku – Marku, tridesetdvogodišnjem vozaču kamiona iz Čačka, čovjeku koji je živio životom modernog nomada, čija je kabina kamiona bila njegova kuća, dnevna i spavaća soba, uvijek na putu, negdje između Minhena i Istanbula, naviknut na tišinu i samoću asfalta. Kada su poruke počele stizati, Marko je prvo bio zbunjen – čitao je riječi o položenom Rimskom pravu, o majci koja plače, o tuzi koja ne prolazi. Htio je odgovoriti da je greška, htio je blokirati broj, ali nešto mu nije dalo.
- Čitajući te riječi, osjećao je toliku količinu ljubavi i bola da nije imao srca prekinuti tu nit. Počeo je čekati te poruke, a u hladnim noćima na parkinzima pored autoputa, Jovana – ta nepoznata djevojka – postala je njegovo jedino društvo. Kroz njene poruke upoznao je njenu dušu – znao je da voli čokoladu s lješnicima kad je tužna, da se plaši grmljavine, da joj je otac bio heroj. Marko, koji je odrastao u domu za nezbrinutu djecu i nikada nije osjetio roditeljsku ljubav, upijao je svaku riječ kao žedna zemlja kišu, osjećajući se kao nijemi čuvar njene tajne, kao nevidljivi prijatelj koji sluša.
Jedne novembarske noći, dok je bio zaglavljen na granici Horgoš, s kišom koja je lila kao iz kabla i kolonom kamiona koja se nije pomicala satima, osjećao se usamljenije nego ikad. Tada je telefon zasvijetlio – stigla je poruka od Jovane u kojoj je pisalo da je danas godinu dana, da je upalila svijeću, i da je najviše boli što polako zaboravlja očev glas, što se plaši da će jednog dana zaboraviti i kako je grli, i da bi voljela da može samo još jednom da mu kaže da ga voli. Marko je gledao u ekran, grlo mu se steglo, a suze, one teške, muške, koje se rijetko puštaju, krenule su niz njegovo lice. Nije više mogao ćutati, nije mogao pustiti da pati u prazno. Znao je da će je možda uplašiti, ali morao joj je pružiti ruku. Drhtavim prstima, prvi put nakon šest mjeseci ćutanja, počeo je kucati odgovor.
U malom studentskom stanu na Karaburmi, Jovana je već gasila svjetlo kad je telefon zapipštao. Mislila je da je reklama ili obavještenje o bateriji, ali kada je uzela telefon i pogledala ekran, vrisnula je i ispustila ga na pod – poruka je stigla od TATE. Drhtavim rukama podigla je telefon, a srce joj je lupalo u grlu, mješavina iskonskog straha i lude, nemoguće nade. Pročitala je poruku slovo po slovo – nepoznati čovjek se izvinjavao što je plaši, objašnjavao da se zove Marko, da vozi kamion i da je slučajno dobio ovaj broj prije nekoliko mjeseci, da je čitao njene poruke svake noći i da nije imao srca reći joj da je broj živ jer je vidio koliko joj znači da piše, ali te večeri nije mogao ćutati. Napisao joj je da je siguran da je njen otac čuje, da ovakva ljubav ne umire s tijelom. Jovana je sjedila na krevetu, zaleđena – prva reakcija bila je ljutnja, ali dok je ponovo čitala te riječi, osjetila je olakšanje. Neko je bio tu, neko je bio svjedok njene boli i nije pobjegao.
Te noći nisu spavali – dopisivali su se do zore. Marko joj je pričao o autoputevima, o svitanjima u kabini kamiona, o domu za nezbrinutu djecu u kojem je odrastao. Jovana mu je pričala o strahu od ispita, o praznini u kući, o mirisu očeve kolonjske vode. Nisu znali kako onaj drugi izgleda, nisu čuli glas, ali su ogolili duše jedno drugom onako kako se to radi samo sa strancima u vozu – ili u mraku digitalnog svijeta. Marko je postao njen dnevnik koji odgovara, Jovana je postala Markova kuća kojoj se vraća. Mjeseci su prolazili, a oni su se zaljubili – ne u sliku, ne u tijelo, već u riječi, u osjećaj da na ovom velikom, hladnom svijetu postoji neko ko te razumije bez prevoda. Kada je Marko napisao da bi volio da je vidi, Jovana se bojala da će pokvariti magiju, ali on joj je odgovorio da je magija stvarna samo ako se živi.
Dogovorili su se da se nađu na Zadušnice, na mjestu gdje je sve počelo – na grobu njenog oca na groblju Lešće u Beogradu, jer je Jovana smatrala da je to jedino ispravno, da njen otac koji ih je spojio treba da da blagoslov. To jutro bilo je sivo i vjetrovito, a Jovana je stajala pored spomenika, paleći svijeću, skrivena ispod crnog kišobrana, sa srcem koje je tuklo kao bubanj od straha da se neće pojaviti. Tada je čula korake po šljunku – teške, sigurne korake. Okrenula se i ugledala visokog čovjeka u kožnoj jakni, kratko ošišanog, s licem koje je nosilo tragove vjetra i umora, ali i neku blagu toplinu.
U rukama je nosio ne buket za nju, već flašu rakije i dvije čašice, i stao je pred nju na pristojnoj udaljenosti, poštujući svetost mjesta. Nije ličio na princa iz bajke, ličio je na nekoga ko zna šta je život. Prišao je spomeniku, sipao rakiju u jednu čašicu i prosuo je na zemlju, rekavši tiho da je to za njenog oca, zahvaljujući mu što mu je dao svoj broj i što mu je dao nju. Kada ju je zagrlio, tamo među hladnim mermerom i tišinom, Jovana je shvatila da sudbina ima čudan smisao za humor, ali i ogromno srce – izgubila je oca, ali je preko njegove veze dobila čovjeka koji će je čuvati.
