Svako ljudsko biće bi trebalo da ima empatiju prema drugima i da pomogne kada god je u prilici da to učini. Međutim u današnje vrijeme ljudi sve više misle samo na sebe i svoju korist.
Zovem se Milica i do prije nekoliko godina mislila sam da sam navikla na borbu. Roditelje sam izgubila sa šesnaest godina i od tada sam naučila oslanjati se isključivo na sebe. Kada sam upisala fakultet, obećala sam sebi da ću završiti studije bez obzira na sve prepreke. Radila sam koliko god je trebalo. Noćne smjene u skladištu bile su moja svakodnevnica, a vikendom sam držala privatne časove matematike srednjoškolcima kako bih pokrila troškove života i školarine. Nije bilo lako, ali sam vjerovala da će sav trud jednog dana imati smisla.
- Tri mjeseca prije diplomiranja mislila sam da sam konačno stigla do cilja. Ostalo je još nekoliko ispita i završni projekat. Međutim, jednog jutra pozvana sam u kancelariju finansijske službe fakulteta. Tamo su mi hladnim tonom objasnili da mi nedostaje dvanaest hiljada dolara za školarinu i da bez te uplate ne mogu završiti studije. Rok za uplatu bio je do pet sati narednog dana.Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam izlazila iz zgrade. Osjećala sam se kao da mi se tlo pomjera pod nogama. Četiri godine truda, neprospavanih noći i odricanja odjednom su izgledale kao nešto što može nestati u jednom danu. Nedavna hospitalizacija zbog upale pluća već je ispraznila ono malo novca što sam imala. Nisam imala porodicu koja bi mi mogla pomoći, niti prijatelje koji bi mogli skupiti toliki iznos za samo jedan dan.
Izašla sam iza zgrade prirodnih nauka, na mjesto gdje rijetko ko prolazi. Tamo su bile stare betonske stepenice na kojima su studenti ponekad sjedili tokom pauze. Toga dana sam se prvi put nakon mnogo godina slomila. Suze su krenule same, bez pokušaja da ih zaustavim. Plakala sam glasno i bez kontrole, osjećajući kako mi sav trud izmiče iz ruku.Dok sam sjedila tamo, čula sam poznati zvuk škripavih točkića. Bio je to zvuk kolica za čišćenje koja je gurao gospodin Tomašević, domar kojeg su mnogi studenti jedva primjećivali. Većina je prolazila pored njega kao da je nevidljiv, ali ja sam ga znala od prve godine.
Sjetila sam se dana kada sam ga prvi put upoznala. Nekoliko studenata tada mu je slučajno oborilo ručak na pod u hodniku, a ja sam mu ponudila dio svog sendviča. Tada smo prvi put razgovarali. Pričali smo o sportu i o tome kako su nekada izgledali studentski dani. Od tada smo uvijek razmjenjivali kratke pozdrave kada bismo se sreli na fakultetu.Kada me je vidio na stepenicama, zastao je i pogledao me zabrinuto. Nije bio nametljiv niti radoznao, samo je tiho pitao da li je težak dan. Ne znam zašto, ali tog trenutka sam mu ispričala sve. Rekla sam mu za dug, za rok koji ističe i za strah da će mi četiri godine života nestati pred očima.
Slušao me je bez prekidanja. Njegov izraz lica bio je ozbiljan, ali miran. Nakon što sam završila priču, posegnuo je u džep radnog kombinezona i izvadio debelu bijelu kovertu. Rekao mi je da je ponesem sa sobom i otvorim kod kuće.Nisam tada mnogo razmišljala o tome. Tek kada sam se vratila u svoju malu studentsku sobu i otvorila kovertu, shvatila sam šta držim u rukama. Unutra je bio ček na tačno dvanaest hiljada dolara. Koljena su mi zadrhtala dok sam pokušavala shvatiti šta se dešava.
Uz ček je bila i pažljivo napisana poruka. Nije to bila kratka bilješka, već dugačak tekst koji je izgledao kao da je dugo pripreman. U poruci je pisalo da me posmatra od prve godine studija i da je uvijek vjerovao da ću daleko dogurati. Zatim sam pročitala rečenicu koja mi je potpuno promijenila pogled na sve.U poruci je objasnio da je bio blizak prijatelj mog oca još iz vremena kada su zajedno studirali. Spominjao je detalje iz očevog života koje niko drugi nije mogao znati. Bile su to sitnice koje mi je otac nekada pričao tokom večere dok sam bila dijete.Shvatila sam da gospodin Tomašević nije bio samo domar kojeg sam slučajno upoznala. Bio je osoba koja je godinama nosila uspomenu na mog oca i osjećaj odgovornosti prema meni.
- U pismu je napisao da je, nakon smrti mojih roditelja, pokušao stupiti u kontakt sa mnom, ali je vidio koliko sam odlučna da sve postignem sama. Zato je odlučio da me ne opterećuje svojom pomoći. Posmatrao me je kako radim, učim i borim se, i čekao trenutak kada će njegova pomoć zaista biti potrebna.Te noći sam plakala ponovo, ali ovaj put su to bile suze olakšanja i zahvalnosti. Osjećala sam se kao da me neko čuvao sve ove godine, a da ja to nisam ni znala.
Sljedećeg jutra sam otišla na fakultet ranije nego obično. Koverta je bila čvrsto stisnuta u mojim rukama. Kada sam uplatila školarinu prije isteka roka, osjetila sam kako mi se teret skida sa leđa. Službenica je samo rutinski završila proceduru, ne znajući kakva se priča krije iza tog čeka.Poslije toga sam otišla iza zgrade gdje sam ga prethodnog dana srela. Stajao je pored svojih kolica kao i uvijek, miran i skroman. Prišla sam mu i zagrlila ga bez riječi jer nisam znala kako drugačije izraziti zahvalnost.
Rekao mi je da bi moj otac bio ponosan na mene. Objasnio je da nije želio da njegova pomoć izgleda kao dug koji moram vratiti, već kao podrška koja dolazi u pravom trenutku.Diplomiranje je stiglo nekoliko mjeseci kasnije. Kada sam stajala na pozornici i čula svoje ime, pogledala sam u publiku i vidjela ga kako sjedi u starom plavom kačketu. Njegov osmijeh bio je tih, ali ponosan.Nakon ceremonije sam mu rekla da bez njega ništa od toga ne bi bilo moguće. On je samo odmahnuo rukom i rekao da je moje znanje ono što me je dovelo do tog trenutka.
Kasnije mi je rekao nešto što nikada neću zaboraviti. Rekao je da mu novac ne vraćam njemu, već da jednog dana pomognem nekome kome bude potrebno.Godinama kasnije dobila sam priliku da to i učinim. Jedna studentica našla se u gotovo istoj situaciji u kojoj sam nekada bila ja. Bez mnogo razmišljanja odlučila sam joj pomoći.Tada sam shvatila da se krug zatvorio. Ono što je gospodin Tomašević učinio za mene nije bilo samo finansijska pomoć, već lekcija o ljudskoj dobroti koja se prenosi dalje.
Danas, kada se sjetim tog dana iza zgrade fakulteta, više ne osjećam očaj koji me tada obuzeo. Umjesto toga osjećam duboku zahvalnost. Naučila sam da ponekad ljudi koji najtiše prolaze kroz naše živote imaju najveći uticaj na našu sudbinu. Ponekad anđeli zaista dolaze u radnim kombinezonima i sa škripavim kolicima, čekajući pravi trenutak da pruže ruku.
