Danas se mnogo govori o ljudima koji imaju psiopatske karakteristike a radi se o stanju psihe koja može biti i opasna za druge. Evo kako se u djetinjstvu može primjetiti da li dijete ima te sklonosti.
Psihopatija je pojam koji u javnosti često izaziva strah, nelagodu i pogrešna tumačenja. Često je povezujemo s filmskim negativcima, zločincima ili hladnokrvnim osobama koje nanose bol drugima. Međutim, znanstvena istraživanja otkrivaju da korijeni ovih osobina mogu biti vidljivi još u najranijem djetinjstvu, iako to ne znači da će svaki pojedinac koji pokazuje određene obrasce ponašanja postati psihopat. Najvažniji faktor koji oblikuje sudbinu djeteta je upravo okruženje u kojem odraste, način na koji ga odgajaju roditelji, te podrška koju pružaju.
Profesorica Essi Viding, stručnjakinja za dječje ponašanje, ističe da se prvi znakovi koji upućuju na određene osobine psihopatije mogu uočiti već kod djece od tri do četiri godine. Ove osobine psihologi nazivaju CU osobinama – callous-unemotional traits, što se može prevesti kao bezosjećajne i neemotivne osobine. Djeca koja pokazuju ove osobine često se ponašaju drugačije od svojih vršnjaka. Dok većina mališana izražava radost kad usreći druge ili pokazuje nelagodu kad vidi da netko pati, djeca s izraženim CU osobinama često ne pokazuju nikakve emocionalne reakcije na tuđu bol. Takva djeca mogu nanijeti bol drugima, a da pri tome ne pokažu žaljenje ni kajanje.
Tri ključne osobine koje stručnjaci smatraju ranim znakovima psihopatije uključuju: nedostatak reakcije na tuđu bol, nemogućnost učenja iz vlastitih postupaka i odsutnost želje da usreće druge. Prva osobina, nedostatak reakcije na tuđu bol, pokazuje se kada dijete ne reagira na druge koji su povrijeđeni ili tužni. Bez obzira na to jesu li oni uzrokovali bol ili ne, takva djeca ostaju emocionalno ravnodušna. Drugi ključni znak je nemogućnost učenja iz posljedica svojih postupaka. Dok većina djece brzo povezuje posljedice svojih postupaka, djeca s CU osobinama nastavljaju činiti iste greške, i to često bez straha od posljedica. Na kraju, treća osobina je odsutnost želje da usreće druge. Iako djeca obično žele ugoditi roditeljima ili učiteljima, djeca s ovim osobinama fokusiraju se uglavnom na vlastite potrebe i ne iskazuju empatiju prema drugima.
- Pitanje koje se postavlja je – odakle dolaze ove osobine? Jesu li one rezultat odgoja ili su, pak, zapisane u genima? Iako znanstvenici smatraju da su u pitanju oba faktora, postoji snažan genetski faktor. Istraživanja na blizancima pokazuju da jednojačni blizanci češće pokazuju iste osobine nego dvojajčni blizanci, što ukazuje na genetske predispozicije za ove karakteristike. Uz to, neurobiološka istraživanja otkrivaju razlike u funkcioniranju amigdale, dijela mozga odgovornog za emocionalnu obradu i prepoznavanje tuđe patnje. Kod djece s izraženim CU osobinama, amigdala često ne reagira na isti način kao kod druge djece. To znači da njihov mozak ne reagira emocionalno na patnju drugih ljudi, što otežava razvoj empatije.
Međutim, genetika nije presudna i roditelji mogu imati ključnu ulogu u oblikovanju ponašanja svog djeteta. Iako dijete može imati predispozicije za ove osobine, odgoj i okruženje mogu značajno utjecati na smanjenje rizika od razvoja antisocijalnog ponašanja. Djeca koja odrastaju u toplom, stabilnom i podržavajućem okruženju s roditeljima koji pokazuju ljubav, brigu i empatiju imaju mnogo veće šanse za razvoj funkcionalnih i socijalnih vještina, čak i ako nisu prirodno osjetljiva na emocije drugih. Nasuprot tome, odrastanje u kaotičnom, nasilnom ili emocionalno hladnom okruženju može povećati rizik da dijete razvije ozbiljnije socijalne probleme.
Ključna pitanja koja se postavljaju su: može li se pomoći djeci koja pokazuju ove rane znakove i kako intervenirati na pravi način? Odgovor na ovo pitanje je pozitivan – rana intervencija može donijeti značajan napredak. Psihoterapijski programi koji uključuju i dijete i roditelje pokazuju vrlo dobre rezultate. Ovi programi pomažu roditeljima da nauče kako dosljedno i smireno reagirati, a djeci pomažu u razvijanju osnovnih socijalnih vještina i emocionalnih vještina. Pozitivno usmjeravanje i nagrađivanje za dobro ponašanje također su učinkovitiji od kazni. Djeca koja pokazuju bezosjećajne osobine bolje reagiraju na nagrade i pozitivnu potporu nego na kazne. Programi koji pomažu djeci da prepoznaju emocije drugih i nauče kako reagirati u skladu s tim također mogu biti vrlo korisni u njihovom razvoju.
Najvažnija stvar je da se intervencija provodi što ranije. Iako promjene nisu nemoguće ni u kasnijim fazama života, poput adolescencije, proces je znatno teži i dugotrajniji. Prepoznavanje ovih znakova u ranoj dobi ne znači da treba etiketirati dijete, već da treba pružiti dodatnu pažnju i podršku. Djeca, bez obzira na genetske predispozicije, oblikuju se kroz interakciju s okolinom. Ako im na vrijeme pružimo podršku, imaju mnogo veće šanse za izgradnju zdravih, empatičnih odnosa i funkcionalnih socijalnih vještina u odrasloj dobi.
Psihopatija je složen poremećaj ličnosti koji može imati svoje rane tragove u djetinjstvu, ali je najvažniji faktor način na koji se oblikuje ponašanje djeteta kroz ljubav, pažnju i stabilnost roditeljskog okruženja. Uzimajući u obzir ove čimbenike, možemo pomoći djeci da razviju zdrave emocionalne obrasce i izgrade kvalitetne odnose u budućnosti.
