Tema koju obrađuje ova priča je dobro poznata i kod nas na Balkanu gdje uopšte nije rijetkost da se komšije pa i braća posvađaju zbog komada zemlje i godinama ne razgovaraju.
Njihova priča nije bila ni neobična ni rijetka. Bilo je to samo pitanje zemlje, pitanja koje je u tom kraju bilo neprestano prisutno. Iako im je zemlja bila važnija od svega, bilo je i drugih stvari koje su ih činile nesretnima – godine ćutanja i inata koje su ih povezivale više nego što su to htjeli priznati.
Ristan je bio sedamdesetdvogodišnji starac koji je još uvijek obrađivao njivu sa strašću mladića. Iako su mu sinovi davno napustili selo i otišli u gradove, Ristan je nastavio živjeti životom koji je bio usmjeren prema zemlji. Bio je to život koji nije poznavao pauze, niti je znao za milost. U njegovim očima bila je samo ta zemlja, ta njiva koju je održavao s ljubavlju i naporom.
S druge strane bio je Milun, muškarac u istim godinama, kojeg je Ristan smatrao neprijateljem. Više od tri decenije nije izgovorio ni riječ s njim, a razlog je bio jednostavan – spor oko međe. Taj spor je rastao u obojici do tolike mjere da su jedno drugo smatrali neprijateljima, premda su živjeli u istom selu, pretrpjeli iste nedaće i gledali iste zalaske sunca.
- Iako je život tekao u svom nezadrživom ritmu, Ristan je osjetio da nešto nije u redu onog jutra kada je izašao na njivu. Osjetio je bol, bol koju nije mogao ignorirati. To nije bio samo fizički umor. Osjetio je da njegovo tijelo više nije ono što je bilo, a srcu nije bilo lako podnijeti težinu godina koje su prolazile. Njiva je još čekala, ali dan se pretvorio u sudbinsku prekretnicu.
Dok je kopao brazdu, nešto ga je stisnulo, tjeskoba koja se pretvorila u bol, gubitak daha i osjećaj da ništa više nije kao prije. Srce mu je otkazalo, a noge su mu popustile. Padao je licem prema zemlji koju je toliko volio. U tom trenutku, bio je potpuno sam. U tom trenutku nije bilo nikoga da pomogne.
Ali, tada je iznenada zazvonio zvuk koraka, nešto neobično. Zvuk koji nije bio samo prolazan. Milun. Njegov „najveći neprijatelj“, čovek koji je donio nemir, stajao je tu, a onda je kleknuo pored Ristana. Bez riječi, podigao ga je. Ispružio je ruke, a oči su mu bile pune straha. Iako je godinama bio u rivalstvu, sada je bio tu, u trenutku kada je Ristan najviše trebao pomoć. Bez obzira na sve što su prošli, Milun nije pomislio na mržnju.„Ajde, Ristane, moramo te odvesti“, rekao je, pokušavajući zadržati smirenost.
Nisu razmišljali o prošlim nesuglasicama. Milun je podigao Ristana i odvezao ga do bolnice. Satima je čekao ispred bolničkih vrata, ne mareći za svoj umor. Briga koju je pokazao bila je iskrena, a njegovu brigu nije vodila mržnja, već samo želja da pomogne.U danima koji su uslijedili, Ristanovi sinovi su se pojavili. Donijeli su sa sobom hladni miris grada i užurbanost života koji nije bio ni nalik onome koji su vodili njihovi roditelji. Ni za trenutak nisu pokazali duboku zabrinutost. Došli su, ostavili novac i otišli. Za njih, Milun je bio samo „ludi komšija“, a nisu prepoznali da je upravo on spasio život njihovom ocu.
Ali ono što je uslijedilo, nešto što je bilo potpuno neočekivano, bila je tiha scena pomirenja. Milun se pojavio na vratima bolničke sobe. Nije znao kako da uđe, nije znao da li ima pravo. Ipak, došao je. Nije očekivao ništa, ali bio je tu da izvede svoju posljednju dužnost – da pokaže da je ljubav i skrb jača od svih prošlih nesuglasica.
Kada su se vratili u selo, Ristan je odlučio, umjesto da popije kafu, uzeti flašu rakije. Uzeo je i dvije čašice, i otišao do ograde, do granice koja ih je dijelila desetljećima. Bez svađa, bez inata, bez mržnje
Dva starca su sjedila na međaškoj granici, pili rakiju i smijali se, dok su njihovi nasljednici još uvijek jurili za novcem i statusom. Na tom mjestu, na toj međi, postojala je tišina koja nije donosila gubitak, već mir.
