Psi su najbolji čovjekovi prijatelji koji su vjerni i odani beskrajno. U našoj današnjoj priči jedan muškarac je primjetio psa i zaustavio vozilo a nakon toga ga je životinja slijedila svuda.
Bilo je to mirno nedeljno jutro. Magla se još zadržavala na cesti, a ja sam se vozio prema svom uobičajenom odredištu — poslu. Iako su svi moji dani bili ispunjeni sastancima i obavezama, tog jutra sam želio samo tišinu, malo slobodnog vremena i mira. Udaljen nekoliko metara od mene, pas je zbunjeno hodao između dviju traka, izgledajući potpuno izgubljeno. Prvo sam pomislio da je možda nečiji pas koji je pobjegao, ali ubrzo sam shvatio da je nešto drugo u pitanju. Naglo sam zakočio, izašao iz auta i prišao mu.
Njegovo tijelo se treslo, a njegove oči bile su pune straha. Iako nije pobjegao kad sam prišao, bio je previše iscrpljen da bi reagirao. Pas je izgledao mršavo i blatnjavo, a oko vrata je imao poderanu ogrlicu koja mu je visjela poput nečega što je već dugo nosio, sigurno predugo. Pružio sam mu ruku, a on ju je samo polako spustio prema mojoj ruci, ne pomičući se, kao da nije znao šta da očekuje, ali je osjećao da je konačno netko tu da ga vidi.
Sjeo sam na tlo i pomazivao ga, pokušavajući da ga smirim. Nije bježao, nego je samo tiho cvilio i zatvorio oči, kao da je zahvalan na trenutnom dodiru. Mislio sam da je to samo još jedan slučaj psa lutalice, ali osjećao sam nešto više — kao da mi je trebao, kao da je on došao do mene iz nekog razloga.
- Odvezao sam ga veterinaru, pomislivši da ćemo to samo završiti, pomoći mu i nastaviti dalje. Međutim, pas je nastavio čekati ispred moje zgrade, svakog jutra, u isto vrijeme. Ispočetka sam mislio da je to slučajnost, možda je želio još malo hrane, pa je čekao na isti način kao što je svako drugo uličarsko mače ili pas. No, narednih dana nisam mogao da ignorišem njegovu prisutnost. Stajao je ispred mojih vrata svaki put kad bih izlazio, i mahao repom, gledajući me kao da ima neku misiju. Zamišljeno me je posmatrao, a u njegovim očima bilo je nešto što nisam mogao da shvatim.
Jednog dana, dok sam izlazio iz stana, pas me je pozvao. Lagano je krenuo naprijed, okrenuo se da vidi hoću li ga slijediti, a onda je krenuo niz ulicu, usmjeren prema jednoj uskoj stazi koju nikad nisam primijetio. Bez razmišljanja sam krenuo za njim, osjetivši da ne smijem stati. Hodali smo neko vrijeme, proći ćemo kroz naselje i nekoliko minuta kasnije, došli smo do stare, napuštene garaže. Vrata su bila odškrinuta.
Pas je stao ispred nje i počeо cviliti tiho, pogledavajući me s nekoliko trenutaka odmora između svakog pogleda. Gledao sam ga zbunjeno, a on je ponovno okrenuo glavu i gledao prema garaži, kao da me moli da idem s njim. Srce mi je brže kucalo, ali nisam mogao da se povučem. Nije bilo straha, bilo je to osjećanje da je pas, u stvari, doveo mene do nečega važnog. Gurnuo sam vrata i ušao.
Unutra je bilo mračno i hladno. Nakon nekoliko koraka primijetio sam staru kartonsku kutiju u kutu. U njoj su bila dva preslaba šteneta. Mršava, potresena, jedva su podizala glave. Nisu izgledali kao da će preživjeti još dugo. Nije bilo tragova oca, niti bilo kakve pomoći koja bi mogla da ih spasi.
Pas je odmah odjurio do njih. Počeo je da ih liže, pokrećući ih nježno kao da im pokušava reći: „Evo ga, doveo sam ga.“ U tom trenutku sam shvatio da nije samo pas lutalica. Bio je roditelj. Otac tih štenaca. Bio je s njima, danima, čekao da ih spasi, a sada je znao da je vrijeme da dođu i da ja pomognem.
Sklonio sam štenad iz kutije, uzeo ih u ruke i osjetio kako im je toplina u mojim dlanovima, ali ipak su bili preslabi, premršavi da bi se pomakli. Pas je stajao blizu nas, kao da se boji da bih mogao učiniti nešto pogrešno, ali kad sam mu rekao da odvedemo štenad veterinaru, kao da je shvatio. Iako su svi bili u nesigurnosti, znali su da im se sada pomaže.Veterinar mi je rekao da su ušli u bolnicu u posljednjem trenutku. Ako bi došli samo nekoliko sati kasnije, pitanje je da li bi preživjeli. Pas je stalno bio uz njih, nije pomjerio pogled sa svojih štenaca. Tiho je cvilio svaki put kad su plakali, kao da se boji da im nešto može biti. Bilo je jasno — pas je bio mnogo više od samo životinje. On je bio zaštitnik, roditelj, spasitelj.
Nekoliko dana kasnije, pas je postao mirniji. Sjedio je uz mene, sretno, jer su štenad sada bila na sigurnom. I onda, dok sam sjedio s njim na podu i gledao štenad kako spavaju, primijetio sam nešto što je potpuno promijenilo sve.
Na ogrlici psa bila je metalna pločica, pokrivena blatom. Kad sam je očistio, vidio sam da je to oznaka iz mog djetinjstva. Pas koji je sada bio predamnom, zapravo je bio moj. Pas kojeg smo davno izgubili. Bio je tu, doveo me do svojih štenaca, i sada sam shvatio da su naši putevi u stvari oduvijek bili povezani.
