Ljubav je osjećanje koje svako od nas različito doživljava ali smo svi u životu imali onu jednu osobu koju nikada nismo zaboravili iako smo život proveli bez nje baš kao u našoj priči.
Jovana i Edin su imali ljubavnu priču koja je počela u vremenima punim nade i snova, ali je ubrzo prekinuta okrutnim ratom. Nisu imali luksuz venčanja, ali njihova veza bila je čvrsta i istinska kao da su već prošli kroz sve formalnosti. Proveli su mladost zajedno, u skromnosti, s ljubavlju i snovima o budućnosti koju su planirali. Zamišljali su život u kojem će zajedno odgajati djecu, smijati se, stvarati uspomene. Njihovi dani su prolazili u tišini sreće i zajedništva, dok su osjećali da je cijeli svijet njihov.
- Međutim, rat je zauvijek promijenio njihove živote. Granice među narodima nestale su, prijatelji su postali neprijatelji, a njihova ljubav je bila pod udarom tih promjena. Edin je otišao na front, a Jovana je, zajedno s roditeljima, pobjegla u Srbiju. Tada su se rastali, bez oproštaja, bez riječi. Jovana je započela novi život, udala se, dobila djecu, a postala je dobra majka i supruga. Iako je živjela novim životom, nikada nije zaboravila Edina.
Sjećanja na njega ostala su duboko u njenom srcu. Čuvala je staru fotografiju na kojoj je bila sa punđom i osmijehom, dok je Edin nosio sivu jaknu koju je ona sama šila. Svaka puta kad bi pogledala tu sliku, srce joj je bilo ispunjeno tugom i nostalgijom prema prošlim vremenima, prema ljubavi koja je sada bila samo sjećanje. Godine su prolazile, djeca su odrasla, a unuci su došli, ali ljubav prema Edinu ostala je tiha, duboko u njenom srcu.
Trideset i pet godina kasnije, Jovana je i dalje živjela svoj život, uvijek u tišini čuvajući sjećanje na svog prvog i jedinog pravog ljubavnika. Iako je život nosio svoje teške trenutke, Edin je ostao prisutan u njenim mislima, nikada potpuno zaboravljen. Jednog dana, dok je pripremala tijesto u kuhinji, muž joj je tiho rekao da je došao neki čovjek koji tvrdi da nema ruku i da je dugo traži. Jovana je odmah znala tko je to, bez riječi. Suze su joj potekle, a šapatom je rekla mužu: “To je čovjek kojeg sam voljela prije rata. Mislila sam da je mrtav.”
Edin je preživio rat, ali u borbi je izgubio ruku. Iako je bio izbjeglica u Njemačkoj, nikada nije prestao tražiti Jovana. Putovao je godinama, prolazeći kroz teške životne situacije, ali uvijek je znao da je njegov put bio nekompletan bez nje. Na kraju je saznao gdje živi, iako nije znao šta će ga dočekati. Zamišljao je različite scenarije – hoće li ga Jovana prihvatiti? Hoće li ga odbaciti? Hoće li ga prepoznati? Bez obzira na sve nesigurnosti, odlučio je da dođe i suoči se s prošlošću. Stao je pred njezinu kuću, a njegov glas bio je tih, gotovo nesiguran: “Nisam želio umrijeti, a da te ne vidim još jednom.”
U tom trenutku, nije bilo potrebe za riječima. Samo su plakali. Bez objašnjenja, bez pitanja, stajali su jedno pred drugim, u tišini koja je govorila više od svih riječi. Prošli su kroz toliko toga zajedno, ali sada su se susreli kao dvoje odraslih ljudi, nosilaca svojih sudbina. Jovana je ostala sa svojom obitelji, sa mužem i djecom, ali je znala da je Edin volio kao nitko drugi. Nikada joj nijedna ljubav nije pružila onaj pogled, onaj iskreni osjećaj. Iako se nisu ponovo spojili, njihova susret bila je prilika za oproštaj i pomirenje.
Nije bilo sretnih završetaka, ali život im je pružio priliku da se oproste i da konačno nađu mir u svojim srcima. Jer, možda najvažnija stvar koju je život omogućio Jovani i Edinu bila je mogućnost da ponovo osjete onaj iskreni, duboki osjećaj ljubavi i poštovanja. Bez potrebe za fizikalnim ponovnim susretima, ali s dovoljno prostora za oprostiti jedno drugom sve što je bilo, oni su pronašli mir u tišini svojih sjećanja.
Na kraju, Jovana je živjela s uspomenama na svoju mladost i ljubav, iako nije bila srećna na način koji je zamišljala. Njihova priča je bila prekidana ratom, ali nikada nije završila. Održavala je ljubav u svom srcu, čak i kad je bila prisiljena krenuti naprijed. Bez obzira na sve, ona je bila svjesna da ljubav nije uvijek dovršena u ovom životu. Ostala je u tišini, u sjećanjima, u pogledu koji pamti više od riječi, sa sobom nosila sve ono što su prošli zajedno.
