Najbolji teniser svih vremena Novak Đoković je izghubio finale Australijen opena ali ono što radi u svojoj 39-oj godini i dalje sve ostavlja bez komentara. Danas donosimo priču njegove majke.
Nakon sportskih uspjeha i slavljenog svijeta, često postoje priče iza kulisa koje se nikada ne ispričaju. Ovo je narativ majčine priče o jednom od najvećih sportaša našeg vremena, Novaku Đokoviću, čiji je put dodatno obilježen sukobima i patnjom, kao i dubokim obiteljskim problemom. Njegovi roditelji, Srđan i Dijana Đoković, podržavali su sinovu karijeru od samog početka, posvetili su sve svoje resurse kako bi osigurali da on postigne veličinu.
Međutim, Dijanin osobni put dugo je bio daleko od središta pozornosti. Tek nakon više od trideset godina odlučila je javno razgovarati o svom podrijetlu i prelasku na kršćanstvo, temi koja joj je bila od velike osobne važnosti. Odrasla je u obitelji u kojoj religija obitelji nije bila važna. Njezini roditelji izvorno su bili katolici, ali, kako je objasnila, odgojeni su u tradiciji vremena u kojem su religija i tradicija bili potiskivani. Blagdani se nisu obilježavali, o religiji se nije raspravljalo, a taj joj je način života jednostavno prenesen.
S vremenom nije osjetila potrebu da se pozabavi pitanjem duhovnosti i pripadnosti. Kako je i sama priznala, nije mogla svojoj djeci prenijeti ono što joj je nedostajalo. S druge strane, obitelji njezina supruga nedostajala je definirana vjerska praksa u vezi s religijom, jer su okolnosti prethodnog sustava dovele do šutnje i asimilacije mnogih. Upravo zbog toga, kontroverza oko krštenja i vjere dugo je ostala neriješena, bez konačnog odgovora. Točka rotacije dogodila se u trenutku koji nije bio namjeran ili prisilan. Nakon rođenja drugog djeteta, nešto se u njoj promijenilo, rekla je.
- Sile prirode su stale, a odluka se dogodila bez ikakvog značajnijeg planiranja ili pripreme. Osjećala je potrebu da se krsti i da to učini i za svoju djecu. Taj izbor nije bio utemeljen na nagovoru, već na unutarnjem uvjerenju da je vrijeme da napravi skok koji je godinama odgađala. Krštenje se dogodilo početkom 90-ih u samostanu Žiča, u stoljetnoj crkvi, daleko od sjaja i javnosti.
Čin je predstavljao novi početak, kao i osobnu potvrdu njihovog identiteta. Tijekom same ceremonije dogodila se situacija koja se još uvijek pamti – pitanje njezina imena. Svećenik je priznao da ime Dijana nije tradicionalno, što je dovelo do dileme. Nakon nekoliko razmišljanja, rješenje je bilo: zadržala je svoje ime, ali je usvojila i crkveno ime Milica. Taj specifičan detalj spomenula je danas s osmijehom, kao primjer dana koji joj je bio značajan.
Kasnije je njezin otac raspravljao o obiteljskoj povijesti i odnosima, naglasio je složenost povijesti i okolnosti u kojima su živjeli. Njegovi prikazi godina razdvojenosti, selidbe i odluka koje su utjecale na obiteljske odnose su rasvijetljeni. Kako su dokumentirali lokalni mediji poput Kurira, obiteljski sukobi i razdvajanje roditelja povećali su emocionalnu distancu i napetost. Unatoč okolnostima, Dijana i Srđan i dalje su imali značajnu ulogu u životima svoje djece. Moral koji su ih učili – disciplina, rad i odgovornost – postali su poticaj za Novakovu karijeru.
Analize Blica i Politike otkrile su da je upravo obiteljska struktura bila važna u njegovom mentalnom razvoju. Javno objavljivanje priče nije imalo za cilj opravdati ili privući pozornost. To je bio način izražavanja istine nakon dugog vremenskog razdoblja, bez straha ili zabrinutosti. Za nju prelazak na drugu vjeru nije bio odricanje, već otkriće sklada, jer je podijelila svoju priču kako bi pokazala da je prihvatljivo slijediti vlastiti put, unatoč očekivanjima drugih ili podrijetlu vlastite vjere.
Ova ispovijest pokazuje da su pojedinci iza poznatih imena obični ljudi, sa svojim pitanjima, sumnjama i odlukama koje nisu uvijek jednostavne. Ponekad su potrebna desetljeća da se nešto izgovori, ali kada se to dogodi, riječi imaju posebnu važnost. Dianin primjer pokazuje da se osobna istina često ponovno pojavljuje, čak i nakon razdoblja od 30 godina.
