U našoj priči jedan otac je dao sve što je imao i što je godinama gradio da bi svojoj kćerki omogućio da studira i da obezbijedi sebi budućnost a ona se pokazala jako nezahvalnom.
Odrekao sam se sve svoje imovine, polja koja sam posjedovao i konja koji je uzdržavao moju obitelj, sve kako bih svojoj kćeri omogućio da studira medicinu u Beču. Godinama sam se posvetio napornom radu, spavao sam u šupama i jeo jednom dnevno, ali sam joj davao svaki euro bez zadrške. Više sam puta sebi govorio da će sve biti gotovo dok je ne vidim kako završava školovanje. Kad se pojavila vijest da je završio fakultet, kupio sam rabljeno odijelo i pokušao očistiti što više starih cipela. Stao sam pred ogledalo i priznao da sam ponosan otac bez ikakvih briga.
Bio sam spreman krenuti svojim životnim putem, unatoč nedostatku kave tijekom putovanja. Nakon što mi je poštar dao pismo s prepoznatljivim potpisom iz Austrije, što nije bio telefonski poziv koji sam očekivao. Dlanovi su mi se tresli dok sam čitao rečenice koje su bile mučnije od teškog rada proteklih godina. Nakon toga, počinio sam djelo koje nitko u selu nije mogao razumjeti. Tromo sam skinula zavoj, kao da skidam posljednje ostatke svog sna. Uredno sam ga složila i vratila u ormar, gdje će vjerojatno ostati do kraja života, a zatim sam odjenula staru košulju i hlače koje su mirisale na trud i znoj. Pismo sam držala u ruci još nekoliko minuta, ne zato što sam ga htjela ponovno pročitati, već zato što sam vjerovala da je teško povjerovati da su riječi koje sam čula zapravo iz dječjih usta.
Na kraju sam ga bacila u vatru i promatrala kako se raspršuje, nadala sam se da će s njim nestati i bol. Moj susjed Hassan prošao je i pitao me jesam li spremna putovati, jer je selo danima nestrpljivo čekalo moj odlazak iz Beča. Promatrala sam ga i rekla da je to nemoguće, diploma ne bi mogla ostati u sjećanju, a današnji otac ne bi bio proslavljen. Nije razumio, ali je primijetio nešto u mojim očima što ga je natjeralo da se suzdrži od traženja dodatnih informacija. Samo je dodao još nekoliko primjeraka svom potpisu i otišao bez riječi. Minute su prolazile bez poteškoća, teže nego ikad prije.
- Nastavio sam raditi, cijepati drva i pomagati onima kojima je pomoć potrebna, ali činilo se kao da sav posao obavljam automatski, bez ikakvog unutarnjeg žara. Stanovnici sela raspravljali su o glasini, a neki su pretpostavljali zašto ne sudjelujem, odlučio sam šutjeti jer mi je nedostajalo energije objasniti pojavu malog djeteta koje se odriče svog imena. Jednog dana stiglo je još jedno pismo, ali ga ovaj put nisam uništio. Bilo je sažeto, oštro i gotovo formalno, pitalo je jesam li dobro i je li kuća još uvijek u dobrom stanju. U tom trenutku shvatio sam da joj nisam potreban kao otac, već samo kao povijesni element koji treba pravilno dokumentirati. To shvaćanje me utjecalo, ali me i oslobodilo od laži.
Kasnije je jedan odvjetnik otputovao u selo i dobio preporuku od općina. Nosio je sa sobom kofer i tražio me. Rekao mi je da je moja kći sudjelovala u ozbiljnim problemima u Austriji jer je, kako bi postala dio višeg kruga, potpisala dokument kojim bi mi vratila novac i podijelila imovinu sa mnom, ali mi ga još nije dala. Morao bih se, kao i uvijek, pomiriti s prešutnim pravilom. Odgovorio sam na pitanje prvim odgovorom koji sam dao, rekao sam “ne”. Odvjetnik me zbunjeno pogledao dok sam mu objašnjavao da nemam ništa za prodati, uključujući zemlju, moć ili dostojanstvo.
Rekao sam mu da joj kaže da sam joj dao sve što imam, ali da više nemam moć dati joj išta – u tajnosti. Napravio sam dokument koji bi me oslobodio svih dodatnih obveza i nastavio sam svoj posao kao da se ništa izvanredno nije dogodilo. Godinu dana kasnije objavljena je informacija da je napuštena. Zaručnik ju je napustio, obitelj koju je jako obožavala odbila ju je prihvatiti, a kolege koje je poštovala prestali su je posjećivati. U tom trenutku, nedostajalo mi je zadovoljstva, nedostajala mi je osveta i osjećao sam samo duboko žaljenje što će morati žrtvovati sve kako bi postigla ono što želi. Jednog dana, prošuljala se kroz ulaz.
Nije imala skupu odjeću, nedostajalo joj je samopouzdanja u svoj ugled, niti privlačnih crta lica. Održavala je izgled potcijenjenog djeteta. Dugo sam je promatrao prije nego što sam progovorio, jer sam želio pronaći izjavu koja nije optužba ili molba. Izjavila je da nije u pravu, da je nezadovoljna siromaštvom svog podrijetla i da je to nedostatak. Plakala je i objašnjavala da ne može sve shvatiti. Slušao sam je kako govori bez prestanka, jer sam mislio da prvi put u životu nekome nedostaje potrebno razumijevanje, ali ona ipak posjeduje istinu.
Rekao sam joj da mislim da će imati bolji život, ali da me jednostavno treba ignorirati kako bi to postigla. Rekao sam joj da uspjeh ne ovisi o tituli, već o osobi na koju se ne oslanjaš previše ili koju ne preopterećuješ dok ideš naprijed. Te su joj riječi bile štetnije od bilo kojeg drugog oblika kritike. Nisam je izbacio, ali se nisam ni obvezao da ću joj oprostiti. Rekao sam joj da oprost nije dug koji se plaća emocijama, već predanost djelovanju i vremenu. Ostala je nekoliko dana, pomagala u raznim kućanskim poslovima i pokušala nešto što nikada prije nije pokušala – slušala je. Dok je odlazila, zagrlila me je bez riječi, to je bio prvi put nakon godina da nisam osjetio težinu njezina zagrljaja, već njegovu iskrenost.
Nadao sam se da nećemo biti iste veličine kao što smo bili, ali da možemo biti iskreniji od laži koju smo živjeli. Danas se osjećam izgubljeno zbog mnogih stvari koje sam nekada imao, ali i dalje uživam u miru. Naučila sam da roditeljstvo nije davanje bez ograničenja, već prepoznavanje kada treba stati. Morat će preuzeti ulogu onoga što je očekivala, a to je dati joj priliku da ispravi svoje pogreške – prava istina je da je gotovo izgubila svoju priliku zbog srama. Kad me pitaju bih li išta drugačije učinila, uvijek odgovaram istim odgovorom. Opet bih se svega odrekla, ali ovaj put bih je uputila da nikada ne zaboravi one koji su joj dali ime, inače joj nijedna diploma neće biti vrijedna.
