Ljudi su često skloni da sude druge prema njihovom izgledu ili nekim postupcima a da ništa ne znaju o njima i njihovom životu baš kao što je bio slučaj sa djevojkom i starcem iz naše priče.
Ova pripovijest o ljubavi, gubitku i prepoznavanju istine nosi značajnu poruku o načinu na koji prošlost utječe na nas i koliko je teško suditi ljudima po njihovom vanjskom izgledu, a da se ne razumije njihova prava povijest. Lucija je bila mlada i uobražena vlasnica cvjećarnice “Magnolija”, koja se nalazila na glavnom gradskom trgu. Njezina cvjećarnica bila je najljepša u gradu, bila je poznata po svojoj uobraženosti i želji za bogatstvom. Bilo je očito da joj je novac prioritet, a izbjegavanje siromaštva najveća briga.
- Svako jutro, točno u 8:00 sati, njezino opuštanje prekidala bi lokalna prosjakinja Barb Smile, koja je posjećivala njezinu trgovinu. Šime, u svom starom mornarskom kaputu i mirisu koji nije bio baš ugodan, bio je prepoznat u ovom dijelu grada, ali ne na najbolji način. Unatoč tome što su ga ljudi izbjegavali, održavao je jednu dosljednu praksu. Ušao je u “Magnoliju” i prljavim rukama brojao kusur. Zatim je tražio ružu. Lucija mu je često s gađenjem darivala cvijeće, zbog vlastitih uvjerenja o siromaštvu i njegovom društvenom statusu.
Često je omalovažavala Šimu, nazivajući ga “Kazanovom iz kontejnera” i šaleći se na račun njegovih pokušaja da kupi najljepšu ružu. Međutim, sve se promijenilo jednog dana, kada je Šime posjetio trgovinu u jadnom stanju. Krvaren, posrćući zbog kiše, s drhtavim dlanovima, nedostajalo mu je novca potrebnog za njegovu ružu. Ovaj put nije mogao platiti, ali njegov glas i oči izražavali su specifičnu tugu koju Lucija nije mogla ignorirati.
Unatoč nedostatku interesa za njega, Lucija je ipak odlučila dati mu ružu i pustiti ga da ide svojim putem, rekavši mu da se vrati kada skupi novac. Iako nije znala razlog, vjerovala je da će to biti njezina posljednja prilika da ga vidi. Lucija se mučila shvatiti osjećaj unutarnje nelagode. Zatvorila je trgovinu, uzela kišobran i zatim ga slijedila. Pratila ga je ulicama grada, sve do starog groblja. Tamo je Šime čučnuo na pod blizu spomenika, ovaj spomenik bio je drugačiji od ostalih jer je bio organiziran i higijenski.
Na tom spomeniku bilo je ime njezine majke, Ane Marić. Lucija je bila šokirana. Bilo je to ime njezine majke, njezin otac, koji je bio bogat i poznat po svojoj odvjetničkoj praksi, rijetko ga je spominjao. Otkrila je: Šime je bio njezin biološki otac, čovjek kojeg je godinama kudila i smatrala izopćenikom. Kad je Lucija shvatila istinu, njezin se svijet srušio. Šime je podnio najveću žrtvu, odrekao se nje kako bi si osigurao bolji život, kao rezultat toga, imala bi sigurniji dom za odrastanje.
Svaki dan bi dolazio noseći ružu za nju, kao i poruku za njezinu majku, kako bi i dalje održao vezu sa svojom voljenom osobom. Točan trenutak istine bio je ispunjen emocijama. Lucija je riječ “tata” opisala određenom pojedincu koji je zaslužio tu titulu. Mete slavlja su eliminirane, a umjesto njih duboka tuga i zahvalnost prema čovjeku koji je sve posvetio njezinoj radosti. Nažalost, Šime je umro u razdoblju dok je konačno mogao priznati gubitak svog života. Nakon Lucijine smrti, ostao je trajno promijenjen.
Cvjećarnica “Magnolija” ostala je najatraktivnija u gradu, ali Lucija je promijenila svoj način razmišljanja o siromašnima. Svako jutro, prije početka poslovanja, donosi crvenu ružu na grob svojih roditelja. Više ne traži novac od onih koji ulaze u trgovinu, već im daje cvijet govoreći: “Ovo je od Barbe… Stoga, sa svakim cvijetom koji daruje, Lucija se prisjeća žrtve koju je podnio njezin biološki otac i koja ju je naučila da se ljubav ponekad krije na mjestima gdje se najmanje očekuje.
