Život piše nevjerovatne romane i ono što se nekome može desiti u stvarnosti ni najbolji holivudski režiser ne bi mogao da izmisli baš kao što se desilo sa ženom iz naše priče.
Postoje i gubici koji ostavljaju trajni trag na krajoliku, kao i tihi mehanizam koji mijenja način na koji dišemo. Kad sam izgubila svog supruga Petera, mislila sam da sam prošla najteži dio svog života. Doživjela sam tugu, dane bez značajne svrhe i noći u kojima je kuća kao da je u svakom kutku pohranila uspomene. Mislila sam da ništa neće biti tako nevjerojatno kao prije. Međutim, život je imao druge ciljeve. Danas imam 41 godinu i još uvijek mi je ponekad teško povjerovati da je odredište mog putovanja još uvijek važno.
Bila sam u braku 20 godina, imala dvoje djece i bila sam sama. Kasnije sam postala žena koja se posvetila ponovnom rasplamsavanju ljubavi. I upravo sam tu hrabrost ili strah vjerovala da je najveća prepreka u noći koja je trebala započeti nešto novo. Običan brak koji je posljedično bio besprijekoran. Imala sam ispunjen život s Peterom. Ne onakav život kakav susrećete u romantičnim filmovima, već sastav malih dijelova. Naš dom je imao razne boje, verandu koju je uvijek trebalo preurediti i zidove ukrašene dječjim crtežima. Imali smo dvoje djece koja su pojačavala nered, buku i kćer.
Danas: 19-godišnjakinja koja studira inženjerstvo u drugoj državi. Mlada dama ima 21 godinu i studira izvan kuće kako bi pokazala svoju osobnu autonomiju. Kuća je sada tiha. Previše tiha. Peter je naš svakodnevni život okarakterizirao kao “običan”, što je tumačio na najdobronamjerniji način. Bio je tvrdoglav, uvijek je pokušavao sam ispraviti stvari, što bi na kraju dovelo do većeg neuspjeha. Ljutio me je, ali me je i smirivao. Bio je pouzdan, blag i siguran, nešto čiju vrijednost prepoznate tek kada se izgubi. U trenutku kada je sve krenulo po zlu.
- Prije 6 godina, pijani vozač je prošao kroz crveno svjetlo dok se Peter vraćao s posla. Policajac je bio blizu mog praga, a ja sam ležala na verandi prije nego što sam uopće shvatila što je rekao. Sjećam se sljedećeg razdoblja kao dijela: ormarić moje kćeri bio je pun nje, bila je u kupaonici. sin koji se povlači u svoj svijet i prestaje govoriti. ja sjedim u kuhinji u 10 sati ujutro sa šalicom kave u ruci. Sve je to, pak, dovelo do Danielove (Danove) prisutnosti. Pojedinca koji je odlučio ostati. Dan nije bio samo Peterov prijatelj. Bili su slični jedan drugome.
Razvijali su se kao kolektiv, zajedno su rasli, dijelili su svoju mladost, svoje neuspjehe i svoje nade. Dan je imao svoje probleme – razvod, borbu za održavanje stabilnog roditeljstva i kćer koju je jako cijenio. Nikada nije izrazio nikakve negativne riječi o svom bivšem mužu. Nikada nije preuzeo ulogu žrtve. To sam uvijek cijenila. Kad je Peter umro, Dan me nije pitao što mi treba. Jednostavno se pojavio. Riješio je probleme koje je Peter stalno izbjegavao.
Osigurao mi je hranu za stol kad sam zaboravila jesti. Sudjelovao je u našem obroku u podrumu i dopustio našem sinu da izrazi svoje nezadovoljstvo. Rekla sam mu da me više ne mora posjećivati. „Razumijem“, rekao je mirno. Međutim, Peter će to učiniti za mene. Drugi ciljevi. Bez očekivanja. Stalno izražavanje emocija. Život se na kraju vratio u dosljedno stanje. Djeca su ponovno stekla ravnotežu. Pokušala sam naučiti kako biti individualna, a ne samo udovac. Dan mi je dao malo distance, za koju nisam shvatila da mi je potrebna. Jedne večeri, cijev u kuhinji je počela curiti.
Bila je gotovo ponoć. Nazvala sam ga bez razmišljanja. Ušao je u sobu s koferom i setom alata u ruksaku. Pravili smo se da se šalimo. Nakon toga, shvatila sam nešto i zastrašujuće i utješno u isto vrijeme: više se nisam osjećala usamljeno. Nevolje stvaraju neobične prijatelje. Moja kći je prvo to rekla na španjolskom: „Tata, Dan“ volim te. Bila sam u poricanju. Bila sam u strahu. Vjerovala sam da me Peter izdaje. Dan me nikada nije pokušao prisiliti. Nikada nije tražio više nego što sam mogla pružiti. Kad je konačno priznao svoje emocije, govorio je o njima tihim tonom i s određenom neugodnošću. Nakon toga, prepoznala sam da su isti osjećaji dugo bili u meni.
Pomoć i razumijevanje Djeca su pokazivala drugačije ponašanje, ali su uglavnom reagirala. Dječak je to objasnio: “Tata bi želio da budeš sretan.” Moj najveći strah bila je Petrova majka. Nakon toga, pogledala me je i rekla nešto što nikada neću zaboraviti: Nemoj ga ostavljati. Preživjet ćeš.” Vjenčanje i noć koja je promijenila cijelu stvar. Vjenčali smo se sa svojim supružnikom u dvorištu, bez ikakvog značajnijeg sudjelovanja u ceremoniji. Sve je bilo jednostavno, prirodno i privlačno. Bila sam sretna. Po prvi put, prošlo je puno vremena od posljednjeg puta. Nakon toga, sef. Dan mu se suočio, drhteći. Izvukao je stari mobitel. Razgovori s Petrom, koji ima 7 godina.
Objašnjenja koja opisuju pravilan postupak. Zakletva koju je Dan dao da me neće smatrati više od kolege. Strah je iskorijenio njegov strah. Bio je zabrinut da me iskorištava. Da će odstupiti od svog mota. Prava istina koja te oslobađa. Promatrala sam čovjeka koji je bio spreman pustiti me na mojoj prvoj bračnoj noći kako me ne bi povrijedio. Rekla sam mu pravu istinu: nije sudjelovao sa mnom, nije se odazvao svojoj riječi života, a dogodila se bez Peterovog znanja. Međutim, mogu razumjeti da bi imao osjećaj mira znajući da postoji netko tko će mi pomoći.
Uključeni su i drugi elementi: Peter će uvijek imati ulogu u mom životu. Darovao mi je dvadeset godina, dvoje djece i početak sjemena ljubavi. Međutim, on nije kraj moje priče. Dan je dio poglavlja koje slijedi. I ono što sam shvatila je ovo: ljubav i tuga se mogu spojiti. Kretanje naprijed nije kapitulacija. Srce je jače nego što se očekivalo. Ako je poruka koja se izvlači iz ove pripovijesti jedina koja je važna, onda je to ova: Nikad nije prekasno ponovno odabrati život.
