Učiniit nekome uslugu ili pomoći nepoznatoj osobi kada je u nevolji bi trebalo biti sasvim normalno ponašanje ali u današnjem materijalističkom svijetu čin empatije može biti i kažnjen.
Radionica je tog dana bila presretna, ispunjena bukom, instrumentima i mirisom ulja, a osim toga, radila sam bez pauze jer nisam imala priliku stati. Svaki zarađeni peni bio je posvećen mojoj majci, koja je bila bolesna i trebala joj je lijek. Umor sam nosila sa sobom kao dio odjeće. Kasnije je u dvorište ušao stariji čovjek s automobilom koji je još uvijek bio u početnom položaju. Govorio je tiho, bez postavljanja pitanja ili ikakve nervoze, rekao je da nije siguran odakle početi s problemom.
Nešto u njegovom izgledu natjeralo me da ga shvatim ozbiljno. Zavirila sam ispod haube i shvatila da problem nije značajan. Očekivala sam da rješenje neće promijeniti njegov način života, ali vjerojatno će mu oduzeti dan. Kad me je pitao za iznos koji duguje, rekla sam mu da nema dugova. Moj nadređeni to nije smatrao uslugom, već činom pobune. Pred svima mi je preporučio da nestanem jer ustanova nije humanitarna organizacija. Vratila sam se kući bez posla, pitajući se jesam li upravo napravila najveću grešku u životu.
Nekoliko dana kasnije, zazvonio bi mi telefon i čula bih ime starijeg čovjeka u drugom kontekstu. To je bio trenutak kada sam shvatila da besplatni popravak nije bio zaključak moje priče, već početak nečega što nisam mogla ni zamisliti. Kad je moja karijera bila izgubljena, pronašla sam vremena da postanem utjeha koju prije nisam poznavala. Ustajala sam rano zbog navike, ali nisam imala kamo otići. Promatrala sam majku kako uzima lijekove za koje je jedva bilo predviđeno i pokušavala sam sakriti svoju zabrinutost osmijehom. Govorila sam si da sam učinila pravu stvar, unatoč nedostatku utjehe koji je iz toga proizašao.
- Prošlo je nekoliko dana bez ikakvih informacija. Nisam imala zaposlenje, telefoni su bili neaktivni, a računi su se gomilali. Počeo sam razmišljati jesam li trebao postupiti drugačije, je li ljubaznost isplativa strategija za siromašne. Te su me ideje najviše pogodile. Nakon toga je telefon počeo zvoniti. Nisam shvaćao na koliko ih moram odgovoriti, ali sam jednostavno odgovorio bez razmišljanja. Drugi glas bio je tih i formalan i pitao me jesam li Matteo, mehaničar iz radionice na uglu. Potvrdio sam, ne shvaćajući što očekivati. Netko me želio osobno upoznati. Ime koje sam čuo bilo je isto kao i ime starijeg čovjeka čije sam vozilo popravio. Međutim, izjava je bila drugačija, s dozom poštovanja koju nisam povezao s njim tog dana u studiju.
Dogovorili smo sastanak sljedeći dan. Kad sam stigao na adresu, otkrio sam da to nema veze s onim što sam očekivao. Velika rezidencija, sigurnost i ljudi u svečanoj odjeći nisu odgovarali slici starijeg čovjeka o starom automobilu. U tom trenutku shvatio sam da sam pogriješio u procjeni, ali ne na način na koji sam očekivao. Pozdravio me kao što bi to učinio u studiju, bez ikakve dodatne ceremonije ili pompe. Zauzeo je moje mjesto i rekao da razumije što se dogodilo. Ispričao se zbog mog odlaska, ali to nije iznenadio. Opisao mi je kako je tijekom svog života promatrao ponašanje svih; objasnio je da je promatrao kako ljudi reagiraju kada vjeruju da nemaju što dobiti.
Tada sam saznao tko je on zapravo. Posjedovao je lanac tvrtki koje su zapošljavale tisuće ljudi, čovjek čije se ime rijetko spominjalo u javnosti, ali čiji su postupci utjecali na sudbine mnogih. Vozio je staro vozilo jer je želio promatrati kako će se prema njemu postupati bez ovlaštenja i moći. A ja sam bio jedan od rijetkih koji nije tražio ništa zauzvrat. Objasnio mi je da mi ne želi dati novac zbog mog siromaštva. Došao je jer mu trebaju ljudi na koje se može osloniti. Oni koji izvršavaju ispravne radnje čak i kada ih nitko ne promatra. Te su mi se riječi urezale u pamćenje dublje od bilo kojeg prijedloga. Dao mi je poziciju, ali ne kao nekoga tko bi normalno radio. Pružio mi je priliku da učim, da rastem i da jednog dana preuzmem njegov posao uz njegovu pomoć.
Nisam znao što da izrazim jer sam i dalje pokušavao shvatiti promjenu u svom životu u nekoliko riječi. Jedva sam uspio reći da bih to učinio. Prvo što sam učinio bilo je vratiti se kući i reći majci. Dugo me je promatrala, kao da oklijeva povjerovati u to. Kad je shvatila da lažem, prvo je dugo plakala, ali je onda osjetila olakšanje. Taj trenutak mi je bio važniji od svih ostalih trenutaka. Sljedećih dana počeo sam tražiti novi posao. Uvjeti su bili povoljniji, ljudi su bili više poštovani, a znanje koje sam stekao promijenilo je moj pogled na zapošljavanje. Međutim, najvažnije je bilo to što sam shvatila da sam stigla do kraja svog putovanja, ne kako bih pronašla radost ili romantičnog partnera. Također sam saznala da je moj prethodni šef bio svjestan svega.
Pokušao me kontaktirati, razjasniti i ublažiti što se dogodilo. Nisam osjećala ljutnju, već sam imala svu jasnoću. Neka su vrata trajno zatvorena, baš kao i vjera. Stariji čovjek koji mi je promijenio život nije me zamolio da izrazim zahvalnost. Komentirao je da sam slijedila uobičajenu praksu svih, ali vrlo malo tko je to zapravo i učinio. Svaki put kad bih preispitivala neku odluku, sjetila bih se tog dana u studiju. Dana koji sam odabrala s pravom publikom. Danas radim češće nego ikad prije, ali s drugačijim načinom razmišljanja. Znam da su moji napori značajni i da ne mogu imati izbor između dobra i preživljavanja. Naučila sam da se najskuplje pogreške čine kao neuspjesi, sve dok se zapravo ne pokažu kao testovi.
Preispitujući svoju prošlost, shvaćam da otkaz nije negativno utjecao na mene. Povukao me prema mjestu gdje sam trebala biti. Sve je počelo sa starim automobilom i odlukom da ne platim za stvar koja je bila mala, ali značajna. Kad bi me netko pitao bih li danas ponovio iste radnje, moj odgovor bi bio jednostavan. Da, bez razmišljanja. Jer tog dana nisam samo popravio svoj automobil, već sam i ispravio tijek svog života.
