Radoš Bajić je poznati srpski glumac koji je na sceni već decenijama a posljednjih godina je pokazao i da jako dobro snalazi u ulozi režisera. Danas govorimo o njegovom privatnom životu.
O autorovom životu i pisanju raspravljamo iz perspektive slučajnog promatrača, bez ikakvog dodatnog glamura, način na koji se njegov put shvaća jest kombinacija vjere u obične ljude i progona. Radoš Bajić je naziv koji se desetljećima povezuje s domovima u bivšem Yedikulu. Njegovi filmovi i serije nisu se oslanjali na zabavu, već na poznate likove, obiteljske veze i svakodnevni život ljudi koji ljudi zapravo žive. Upravo je to razlog zašto mu je publika vjerovala.
Nije govorio s uzvišene pozicije, već iz gomile, to se osjećalo u svakoj narativu koju je pružao. Mnogi ga smatraju najuspješnijim autorom u domaćoj kinematografiji, međutim, u profesionalnom životu nikada nije bio u potpunosti uspješan. Za njega je obitelj bila najvažnija. Radoš živi u gradu Beogradu, u mirnom dijelu grada, u kući koja se ne smatra simbolom bogatstva, već zajednicom. Velika obitelj organizirana je oko iste rezidencije – supruga Milena, djeca, njihovi supružnici i bake i djedovi.
Kuća je živa od raznih zvukova, smijeha i malih svakodnevnih događaja koji čine život. U ovom domu generacije nemaju nikakvu udaljenost među sobom. Unuci lutaju dvorištem, psi su dio svakodnevne rutine, a atmosfera više podsjeća na tradicionalni dom nego na prebivalište poznate javne osobe. Za Radoša, pravo bogatstvo je prilika da živi sa svojom obitelji, a ne financije ili status.
- On sam često o tome govori, prepoznajući da su profesionalni uspjesi privremeni, dok obiteljski odnosi imaju doživotni učinak. Njegovi vizinhosi često održavaju isti opis – da je on u biti isti kao što ga vide u javnosti. Pristupačan, ljubazan i spreman stati, razgovarati i pomoći. Bez potrebe da se dokazuje ili išta dokazuje. Ova dosljednost između javnog i privatnog života je neuobičajena, zato ljudi vjeruju da ga poznaju, iako ga nikada nisu izravno sreli. Njegova supruga, Milena, ima poseban značaj u njegovom životu.
Otvoreno govori o svojim teškoćama, uključujući i bolest svoje supruge, koju je obitelj zajedno proživjela. Nakon toga spominje da su jasnije prepoznali važnost braka i podrške. Nije se predao, nije se skrivao od težine trenutaka, već je odabrao strpljenje, vjeru i zajedništvo. Ta iskustva nemaju isti učinak na svakoga; neki će ih imati, a neki ne. S Bajićem su ojačali moć i vrijednosti obitelji. Iz profesionalne perspektive, njegov entuzijazam nije jenjavao.
Nedavno je završio rad na filmu “Heroji Haliarda”, filmu koji istražuje temu povijesti i identiteta, a u kojem su sudjelovali glumci koji imaju posebnu ulogu u domaćoj kinematografiji. Za njega film nikada nije bio samo profesija, već predanost narativu i publici. I dalje posvećuje svoje vrijeme temama koje zahtijevaju pažnju, strpljenje i emocionalnu predanost, unatoč činjenici da su trendovi prisutni. Ovo spajanje osobnih i profesionalnih nastojanja često se primjećuje u pisanim radovima koje objavljuju domaći mediji u Srbiji, primjeri ove vrste pisanja uključuju djela Radoša Bajića i autora Tihomira Vulovića.
Oba ova autora zadržala su određeni stupanj povezanosti sa stvarnošću. Tijekom razdoblja brzog uspjeha koji je još brži, njegova dosljednost čini se staromodnim konceptom, ali upravo je zato snažna. Prema recenzijama domaćih stručnjaka za kulturne medije i film, publika mu je i dalje odana jer prepoznaje njegovu predanost. Njegove priče ne pružaju savršen život, već istražuju koncept teškoće, sukoba i nade.
To su teme koje ne stare bez obzira na promjene u industriji. Kao što je često slučaj u domaćim kolumnama o javnim osobama, Radoš Bajić je značajan primjer uspjeha koji se ne temelji isključivo na nagradama ili titulama. Kako i sam spominje, pravo bogatstvo nalazi se u obitelji, zdravlju i sposobnosti da svaki dan provedete s onima koje volite. Upravo taj omjer posla i privatnog života čini ga izvrsnim uzorom drugima, ne zato što je potpuno besprijekoran, već zato što je i dalje zadržao ljudskost.
