Ponekad se ljudi žele ostvariti kao roditelji ali nemaju tu mogućnost. U današnje vrijeme postoje razne metode poput vještačke oplodnje ili korištenja surogat majki kao što je ot slučaj u našo priči.
Moja sestra Clara i njezin suprug godinama su pokušavali imati dijete, ali svaki pokušaj vodio je do propalih snova. Jednog dana, dok je jecala, pogledala me i pitala mogu li imati njihovo dijete. Nisam oklijevala. Bila sam roditelj i stoga sam razumjela stupanj ovog nedostatka zadovoljstva. Trudnoća, koja je trebala trajati 37 tjedana, prošla je iznimno dobro, a Clara je bila prisutna na svakom liječničkom pregledu, svakom ultrazvuku i svakom uzdahu iščekivanja.
Kad se rodila mala Nora, obje smo plakale i bile uzbuđene što je imamo kao dio naših života. Očekivala sam da će to biti kraj priče. Međutim, nakon nekoliko dana prestale su pitati. U početku sam pretpostavila da su iscrpljene što imaju dijete, ali neugodan osjećaj pod kožom spriječio me da ih pustim. Do šestog dana bila sam spremna posjetiti ih. Zatim je netko pokucao na vrata i kad sam provirila, bila sam šokirana. Novorođenče se nastanilo na vratima, a u njima je Nora, prekrivena ružičastom tkaninom, nosila poruku koja je promijenila moj svijet i natjerala me da se zapitam: što oni znaju o novorođenčetu što ja nisam znala?
Stajala sam na ulazu nekoliko minuta, nesposobna da se pomaknem, dok je Nora samo udisala zrak. Ruke su mi bile teške dok sam odljepljivala poruku, čitajući je više puta, kao da će slova postati jasnija ako ih dugo gledam. Nismo htjeli ovakvo dijete, rekao je bez oklijevanja ili pojašnjenja, kao da su riječi automatski izgovorene. U tom trenutku shvatila sam da se ispod svega toga krije nešto strašno.
- Zagrlila sam Noru i prirodno je smjestila blizu sebe. Imala je dječji miris, sličan mlijeku i toplini, nije shvaćala da joj je zahtjev upravo odbijen. Virila sam u kuću, zaključala vrata i sjela na kauč, pokušavajući sabrati misli. Srce me boljelo kao da se pokušava osloboditi od mog. Nazvala sam Claru. Odgovorila je tek u trećem pokušaju, glas joj je bio jasan, uzbuđen i teatralan, vjerujem da sam je uhvatila tijekom čina. Prije nego što sam mogla progovoriti, počela je vikati da sam ih “prevarila” i da sam sve znala. Razumljivo, nisam razumjela ni jednu rečenicu. Mirno sam je pitala, unatoč činjenici da sam bila na rubu suza, što govori. Nakon toga, dala je izjavu koja mi je ledila krv: “Liječnici su očekivali da će beba imati genetski problem.”
To si znala i prije poroda. Nisam mogla vjerovati što čujem. Nitko mi se nikada nije tako obraćao. Pokušala sam je odgovoriti od uvjerenja da su svi nalazi tijekom trudnoće tipični; redovito bih išla na preglede i ništa nisam skrivala. Zamolila me je da jednostavno šutim jer je vjerovala da će je, ako odlučim ne govoriti, napustiti. Vjerujem da je bila sklonija kriviti mene nego priznati činjenicu.
Njeno žaljenje bilo je prevelik teret za nju. Sljedećeg dana nazvala sam bolnicu. Zatražila sam da se objavi sva dokumentacija, nalazi i izvješća. Liječnica me pregledala i rekla da Nora ima blagi urođeni nedostatak koji neće negativno utjecati na kvalitetu njezina života. Uz liječenje i praćenje, rekla je, imat će tipično djetinjstvo bez problema. Napustila sam ordinaciju s dokumentima kod sebe i teretom na srcu. Clara i njezin suprug bili su svjesni. Znali su za okolnosti prije nego što su repatrirali Noru. Jednostavno nisu htjeli dijete s nekim nedostacima.
Ponovila sam ime Clare. Izravno sam razgovarala s njom i pozvala je da posjeti Noru, razgovara s njom o istini i zajedno prevladamo ovo. Njezin odgovor bio je kratak i hladan: nemojte me više zvati. To je bio trenutak kada sam shvatila da se neće vratiti. Ne danas. Možda vjera. Te večeri, stavila sam rame na pod s Norom dok je spavala u krevetiću koji sam napravila u podrumu. Promatrala sam je kako se smiješi dok spava, a zatim sam se zapitala kako itko može napustiti takvu ideju. Nešto izvanredno i posebno u meni. Nisam je imala kao djevojčicu, ne zato što mi nije bilo stalo do nje, već zato što sam morala postati ona. Dani su prolazili, a Clara nije odgovarala.
Njezini roditelji su pokušavali opisati, ali im je nedostajalo razumijevanja potrebnog da shvate što se dogodilo. Kad su sreli Noru, obje su briznule u plač. Bili su šokirani postupcima svoje kćeri, ali su priznali da joj je bilo teško regulirati njihovu tjelesnu aktivnost. U međuvremenu su se uključile socijalne službe. Razmotrila sam svaku moguću opciju, ali odgovor je bio jednostavan: ja sam biološka majka. Po zakonu, ako se prekrši ugovor, dijete se dodjeljuje roditelju koji ga je začeo. Papir koji sam nekoć potpisala kao znak zaključenja ljubavi sada je imao sudbinu. Nisam vjerovala da će to trajati toliko dugo. Zatražila sam skrbništvo.
Kad su me pitali jesam li sigurna, pogledala sam Noru i bez oklijevanja rekla da jesam. Nikada u životu nisam bila sigurnija ni u što. Kasnije je donesena službena odluka. Nora je legalno postala moja kći. Klara se nije pojavila, nije poslala poruku niti pitala o stanju djeteta. Kao da ne postoji. Danas, kad me netko pita o mojoj odluci, samo se nasmiješim. Nora je dobrog zdravlja, znatiželjna je i ima širok smijeh koji samo bebe mogu oponašati. Nije se to smatralo “greškom” ili problemom. Bilo je to iskušenje i prava priroda onoga što jesmo kada planovi ne uspiju baš.
