Nikad ne možemo znati kakve će nas situacije zadesiti u životu i stoga se iznenadimo kad nas nešto neočekivano susretne. Danas vam donosimo jednu takvu priču.
Imam 42 godine i već godinama sam odgajam četvoro djece nakon što mi je žena preminula od raka — samo godinu dana nakon rođenja naše najmlađe kćerke. Život je bio borba od dana njenog odlaska: rad u skladištu, dodatne smjene, vikend-poslovi, sve da bih osigurao da moja djeca imaju hranu, toplinu i osjećaj sigurnosti. Umor je moj stalni saputnik, ali nemam luksuz da se žalim. Samo idem naprijed.
Tog četvrtka, dok sam s djecom bio u supermarketu kupovati osnovne namirnice — mlijeko, kruh, pšenične pahuljice — primijetio sam nešto sjajno među jabukama. Maleni, ali očigledno vrijedan dijamantski prsten. Stao sam sa strane i čekao. Nisam znao čiji je, ali osjećao sam da netko mora biti u panici.
Nekoliko minuta kasnije, ušla je starija žena, pogled joj je bio izgubljen, ruke su joj nervozno pretraživale džepove. Pitajući ljude oko sebe, glas joj je drhtao: „Ima li ko video prsten?… Mali dijamant… za 50. godišnjicu…“ Kada sam joj ga pružio, oči su joj se odjednom napunile suzama. „Moj muž… posljednji poklon prije nego što je otišao…“ Rekla mi je bezbroj puta hvala, a ja sam, s posljednjim novčićima za taj mjesec, platio namirnice i vratio se kući.
- Sljedećeg jutra, dok sam spremao sendviče za školu, neko je snažno pokucao na vrata — tri puta, odlučno. Kada sam otvorio, pred vratima sam ugledao muškarca u elegantnom crnom kaputu i luksuzni Mercedes parkiran ispred naše skromne kuće. Moja djeca su se nagnula iza mojih leđa, šapćući: „Tata, ko je to?“
Pozvao sam ga unutra, iako mi je srce lupalo. Gledao je prostoriju — improvizovanu kuhinju, dječiju odjeću na sušilu, stare zidove. Ali nije gledao sa sažaljenjem. Gledao je pažljivo, kao da mišlja: Ovo su ljudi koji znaju šta je teškoća, ali ne prestaju da vjeruju.
Predstavio se kao lični asistent one žene, a zatim mi je rekao da ona cijelu noć nije spavala, razmišljajući o meni. O čovjeku koji ima četvoro djece, koji je očito siromašan, ali nije ni pomišljao da zadrži prsten. O čovjeku koji je vratio nešto sveto — bez očekivanja, bez uslova.
„Želi da zna“, rekao je, „da li bi isto uradio da si znao da te niko neće nagraditi.“
„Naravno“, odgovorio sam bez oklijevanja.Tada mi je iz aktovke izvadio debelu kovertu i položio je na sto. „Sada možeš otvoriti.“Unutra je bio ček — iznos veći nego što sam ikada video u životu. I pismo, napisano drhtavim rukopisom. Pisala je da je cijelog života imala novac, ali rijetko — poštenje. „Vratio si mi vjeru u ljude. Podsjetio si me na mog muža. On bi bio ponosan na tebe.“
Suze su mi se same spustile. Nisam ih sakrivao. Djeca su me gledala, zbunjena, ali osjećala su da se dešava nešto važno.Ali to nije bilo sve. Asistent mi je rekao da ona ne želi da ovo bude jednokratna milostinja. Ponudila mi je posao — ne kao milosrdnog gesta, već kao priznanje. Želi da radim u njenoj fondaciji za samohrane roditelje. „Ljudi poput tebe znaju šta znači borba. Zato znaju i kako pomoći drugima“, rekao je.
Sjeo sam na pod kasnije tog dana, sa djecom oko sebe. Nisam im govorio o brojkama. Govorio sam im o poštenju. O tome da se učini prava stvar čak i kada niko ne gleda. Moj najstariji sin me pitao: „Tata, znači li to da smo uradili pravu stvar?“
„Da“, rekao sam, sa knedlom u grlu. „To znači da smo uradili jedino pravu stvar.“
Te noći sam zaspao po prvi put bez onog stalnog tereta straha u grudima. Nisam znao tačno kako će izgledati naša budućnost, ali znao sam jedno: više nije bila bez nade.Dan danas, i dalje radim. Učim djecu da se ništa u životu ne dobija lako. Ali naučio sam i ja nešto novo: dobrota se uvijek vraća — često na način koji ne možeš predvidjeti, ali uvijek u pravom trenutku.
I svaki put kad uđem u taj supermarket, pogledam pod oko sebe. Ne tražim još jedan prsten.Tražim podsjetnik da čak i u najmračnijim trenucima, čovjek može ostati čovjek.
