Mnogi ljudi žele da još jednom dotaknu tijelo preminule voljene osobe, ali znamo da to nije zdravo jer ta tijela onda mogu biti izvor bolesti. Danas vam otkrivamo više o ovim stvarima.
Smrt voljene osobe obično prati snažna emocionalna reakcija. Bilo da je predviđena ili slučajna, prve trenutke nakon gubitka obično karakteriziraju zbunjenost, tuga i želja da se bude što bliže pokojniku. Mnogi ljudi imaju instinktivnu želju da ih se dodirne, žele ih držati za ruku, poljubiti u lice ili im dati posljednji zagrljaj. Ove radnje djeluju rutinski jer je dodir primarni oblik komunikacije za većinu ljudi, posebno kada izgovorene riječi nisu dovoljne. Međutim, nedostatak zdravstvenih informacija o emocijama je razumljiv.
U vrijeme tuge, obitelji obično ne razmatraju postoji li rizik ili ne, potreba za oprostom je intenzivnija od zdravog razuma. Ovo je područje gdje se nalazi prostor za lažna uvjerenja koja se prenose generacijama, često bez provjere ili razumijevanja medicinskih činjenica. Ideja da je tijelo sigurno nakon smrti. Jedno uobičajeno uvjerenje je da nakon smrti tijelo više ne može predstavljati rizik od zdravstvenih problema jer “život završava”. Međutim, iako organi tijela nemaju funkciju, mikroorganizmi i dalje ne nestaju odmah.
Bakterije i virusi sa specifičnom prisutnošću na koži, u tjelesnim tekućinama ili dišnom sustavu mogu ostati prisutni nekoliko dana nakon smrti. Ovisno o uzroku smrti i lokaciji tijela, vjerojatnost može biti niža ili veća. Zato medicinsko osoblje nikada ne zagovara jednu univerzalnu preporuku, već procjenjuje svaku situaciju individualno. Kratkotrajni kontakt često se smatra niskim rizikom, ali to ne znači da je potpuno bezopasan. Pogrešno je shvaćanje da je dodirivanje sigurno ako smrt nije bila zarazna. Mnogi ljudi vjeruju da je dodirivanje višestruko ako pojedinac nije zaražen zaraznom bolešću.
- Međutim, nakon smrti, u tijelu se događaju biološke promjene. Imunološki sustav ne može pravilno funkcionirati, a broj bakterija koje su prethodno bile prisutne u tijelu može se brže povećati. Nekoliko sati nakon smrti, vjerojatnost kontaminacije se povećava, što je posebno istinito ako pokojnik ima usta, nos, oči ili otvorene rane koje su još uvijek povezane sa živim. Upravo je to razlog zašto zdravstvene ustanove i mrtvačnice poduzimaju stroge higijenske mjere bez obzira na uzrok smrti, što često zapanji članove obitelji koji to ne očekuju.
Koncept da kratki zagrljaj može biti bez posljedica Poljubac u čelo ili obraz često se smatra simboličnim i beznačajnim. Obično ne uzrokuje zdravstvene probleme, ali s medicinskog gledišta ne može se reći da je potpuno siguran. Usta su jedno od glavnih mjesta ulaska bakterija, čak i kratak susret može predstavljati rizik. Osobe s oslabljenim imunitetom, starije osobe i djeca posebno su ranjive. Zdravstveni djelatnici ne otkrivaju ove informacije kako bi umanjili važnost pogrebnih ceremonija, već kako bi obavijestili obitelji o potencijalnim posljedicama i imali mogućnost sigurnijih opcija.
Vjerovanje da pogrebne ceremonije eliminiraju svaki rizik. Opće je poznato da je nakon što pogrebna služba preuzme tijelo sigurno uspostaviti bilo kakav kontakt. Unatoč činjenici da pogrebnici poduzimaju brojne korake kako bi tijelo ispratili s poštovanjem, važno je prepoznati da se balzamiranje ne provodi uvijek odmah nakon smrti. U nekim vjerskim i kulturnim tradicijama praksa balzamiranja se uopće ne koristi. Čak i ako se pravilno izvede, značajno smanjuje šanse, ali ih ne eliminira u potpunosti.
Zbog toga se obiteljima ponekad savjetuje da izbjegavaju izravan fizički kontakt u određenim situacijama, što se često pogrešno tumači kao hladnoća ili nedostatak suosjećanja. Vjerovanje da je fizički kontakt ključan za istinski oproštaj. Psiholozi priznaju da proces tugovanja ne ovisi o određenoj radnji. Dok je dodir koristan za neke ljude koji su izgubili živce, drugi pronalaze utjehu u drugačijim metodama. Razgovor s preminulom osobom, molitva, tišina ili jednostavno prisutnost mogu imati jednak, ali drugačiji emocionalni utjecaj. Ne postoji jedinstveni ritual koji jamči olakšanje prilagodbe tuzi.
Ključno je prepoznati da nedostatak fizičkog kontakta ne znači da je ljubav smanjena ili da je oprost manje intenzivan, već da je osoba osvijestila važnost zaštite vlastitog zdravlja. Iskustvo bolnice sugerira da su pravila prestroga. Tijekom gubitka, bolnička pravila mogu se činiti oštrim i hladnim. Međutim, ta pravila proizlaze iz dugogodišnje medicinske prakse i brojnih studija. Njihov cilj nije potisnuti emocije, već spriječiti dodatne zdravstvene probleme u već stresnoj situaciji. U praksi, mnogi zdravstveni djelatnici pokušavaju pronaći kompromis između sigurnosti i humanosti.
Često surađuju s obiteljima kako bi olakšali odlaske na način koji je i pristojan i siguran, uz detaljno objašnjenje mogućih rizika. Drugi načini izražavanja zahvalnosti Stručnjaci često zagovaraju nekoliko jednostavnih, ali dubokih alternativa koje su emocionalno snažne. To može uključivati kratko držanje za ruke uz zaštitne mjere, dodirivanje kose ili odjeće, oproštaj ili jednostavno ostajanje u blizini u znak poštovanja.
Ove geste kod mnogih pojedinaca stvaraju dojam završetka poglavlja u životu, a istovremeno se moraju nositi sa zdravstvenim problemom. Razumijevanje medicinskih činjenica ne umanjuje tugu, ali može olakšati obiteljske odluke tijekom teških vremena koje potiču i zdravlje i emocije.
