Ljubav je jako lijep osjećaj koji svi vole da dožive, ali činjenica je da to nije jedini faktor za pravo partnerstvo i stvarnu ljubav. Danas vam otkrivamo kako to zapravo izgleda.
Tri godine sam provodila noći uz njega, štiteći čovjeka za kojeg su svi govorili da se nikada neće probuditi. Pa ipak, svake večeri sam razgovarala s njim kao da me može čuti. Nisam shvaćala koliko su ozbiljne postale njegove brige, ali osjećala sam to kad god bih ga držala za ruku. Te večeri bila sam iscrpljena i preplavile su me emocije. Zavirila sam u njega i nježno ga zagrlila, nadajući se da nitko nikada neće saznati. Nakon toga, prsti monitora su podivljali, kao da reagiraju na moj pritisak. Zurila sam u njegovu ruku koja me iznenada uhvatila za rame.
- Čula sam ga kako govori nešto što me paraliziralo šokom. I baš tada je otvorio oči i izgovorio nekoliko riječi koje su mi gotovo zaustavile srce. Kad su mu se oči konačno otvorile, osjećala sam se kao da mi je tijelo izgubljeno, kao da mi je srce promašilo otkucaj. Godinama sam promatrala te iste oči, nepomične, kao da je cijeli svijet za njega prestao postojati. Sada su me gledale, bez ikakvog vidljivog cilja, ali još uvijek žive. Nisam znala što da izrazim i osjećala sam nedostatak zraka u prsima. Njegova ruka me još uvijek obgrlila, što je pokazivalo da je još uvijek zabrinut da ću se izgubiti ako se pomaknem.
Nisam se mogla pomaknuti ili skinuti pogled s njegova lica. „Tko si ti…?“ upitao je tiho, a njegov glas izražavao je neuspjeh koji sam godinama doživljavala kroz monitore. Nisam bila spremna na upit, ali još manje na vlastite osjećaje. Osjetila sam da su mi se oči napunile suzama koje nisam htjela pokazati. „Ja sam… Claraine“, rekla sam, pokušavajući održati glas bez drhtanja. „Bila sam s tobom cijelo vrijeme dok si spavala.“ Trepnuo je nekoliko puta, što je, čini se, bio njegov pokušaj da nadoknadi vrijeme koje je izgubio. Osjetila sam buđenje mozga, kao da pokušava pronaći nešto što je izgubio. I dalje sam mu grlila ruku i da mogu, ne bih je pustila. Bila je to ista ruka kojom sam ga više puta čistila, mijenjala i držala u trenucima kada se činio najranjivijim.
A sada je ista ruka pružala pritisak koji je ugodan. Čula sam zvuk iz hodnika, ali se nisam mogla okrenuti. Nisam htjela da itko poremeti ovu osobnu legendu o kojoj sam razmišljala godinama. Mislila sam da je ovo nešto što je samo za nas, na nekoliko sekundi. “Zašto si… plakala?” upitao je nježno, a obrve su mu se blago podigle. Nisam mislila da će išta primijetiti, niti moje emocije, ali gledao me je izravno kao da sve promatra. Pokušala sam se nasmiješiti, ali moj osmijeh se raspolovio. “Jer sam očekivala da se nikada nećeš vratiti”, tiho sam priznala. Nikada nećeš znati da sam bila prisutna.
Njegov se izraz lica promijenio, kao da su ga moje riječi dublje utjecale nego što je očekivao. Medicinska sestra stigla je u bolnicu zadihana, vjerojatno zbog alarma koji je iznenada prestao kad se probudio. Pogledala me je ispred sebe, ne znajući u kojem smjeru da krene. „Gospodine Blackwood, možete li me promatrati? Možete li micati prstima?“ upitala je formalno, ali entuzijazam u njezinu glasu bio je očit. Dok je odgovarao, njegov pogled nije napuštao moj. Osjećala sam se kao da ga svaki pokret podsjeća na njegovu stvarnost, međutim, moja blizina ga je držala vezanim za nju. Osjetila sam toplinu koja mi je prožimala lice i dlanove. Kad je medicinska sestra pokušala pozvati liječnika, Loren mi se ponovno približio.
„Zašto ste me… poljubili?“ upitao je tiho, s istim iskrenim zanimanjem koje me obuzelo. Nedostajao mi je pripremljen odgovor, niti sam ikada namjeravala da njegovo priznanje postane činjenično. „Zato…“ započela sam, ali riječi nisu mogle izaći. Jer sam se brinula da će to biti jedina prilika koju ću imati da vam kažem što osjećam. Nazvao me imenom, koje je kao da je dolazilo iz sna. „Nemoj ići.“ Nisam očekivala zahtjev, a još manje emocije u njegovom glasu. Osjetila sam kako mi koljena podrhtavaju, kao da me sama bolnica sada pušta. Dok sam sjedila pokraj njega, uhvatila sam ga za ruku utješnom gestom koja je kao da je ukazivala na to da sam zabrinuta da će ponovno nestati. „Neću“, šapnula sam, gotovo bez glasa, ali ipak čujno za njega.
„Ne odlazim s ovog mjesta ni za koje vrijeme.“ Nisam znala kakvi će biti njegovi sljedeći sati, dani ili tjedni, ali znala sam jedno: više nismo stranci razdvojeni snom. A onda, dok sam sjedila pokraj njega sa suzama u očima i njegovom rukom u mojoj, ušao je medicinski tim, njihova lica su bila ispunjena šokom. Činilo se kao da se cijeli svijet okupio oko njegovog kreveta, ali on je gledao samo mene. Bila je tu zahvalnost, utjeha i specifičan izraz njegovih očiju koji me ostavio bez traga straha. Nešto što je ukazivalo na to da se naši životi tek sada počinju mijenjati.
