Odgojiti dijete je plemenita ali i neopisivo teška obaveza koju imamo kad postanemo roditelji i svako od nas će napraviti grešku prije ili kasnije. Danas otkrivamo koje se greške mogu na vrijeme ispraviti.
Evo opisa osobina roditelja koje dovode do nezahvalne djece i što trebate promijeniti kako bi vas vaša djeca cijenila kada odrastu. Sve veći broj obitelji suočava se sa spoznajom da, unatoč velikoj predanosti, djeca kao da preziru trud uložen u njihovo obrazovanje. To može biti frustrirajuće i mučno, jer svaki roditelj želi odgojiti dijete koje je pristojno, zahvalno i svjesno svoje vrijednosti.
Međutim, stručnjaci sugeriraju da nezahvalnost nije inherentno loša. Ona je konstruirana iz svakodnevnih situacija, metoda komunikacije i načina na koji se odgajaju, a koje djeca doživljavaju svaki dan. Najvažniji aspekt je da roditelji prepoznaju da se ovo ponašanje može preokrenuti strpljenjem i definiranim granicama. Jedna od najranijih karakteristika povezanih s nezahvalnošću je pretjerana zaštita.
Roditelji to obično čine s najboljim namjerama: žele zaštititi svoje dijete od štete, razočaranja ili neuspjeha. Međutim, kada djetetu nedostaje sposobnost razumijevanja posljedica svojih postupaka, teško mu je razviti empatiju, odgovornost i sposobnost da cijeni trud. Ako roditelj dosljedno reorganizira svaku situaciju, ispravlja svaku pogrešku ili rješava svaki problem za svoje dijete, dijete će vjerovati da je život onakav kakav bi trebao ići i da je sve lako. To podrazumijeva uvjerenje da je dovoljno pokazati nezadovoljstvo kako bi se postiglo ono što se želi.
- Primjer svakodnevnog života je situacija u kojoj dijete svaki put kad plače dobije novu igračku. Umjesto da nauči vrijednost strpljenja i truda, ono slijedi isti obrazac da se sve može odmah dobiti bez ikakvog dodatnog napora. Odgovor je u tome da djetetu povremeno dopustimo da griješi, doživljava mala razočaranja i osjeća prirodne posljedice svojih postupaka. Ta iskustva usađuju mu osjećaj zahvalnosti, strpljenja i realističan pogled na život. Još jedna osobina roditelja koja može dovesti do nezahvalnosti je njihovo nedosljedno ponašanje u pogledu postavljanja granica.
Mnogi roditelji boje se biti prestrogi, prave promjene, popuštaju i dopuštaju ponašanja koja im zapravo uzrokuju nevolju. Međutim, djeca brzo prepoznaju razliku između “provedivih pravila” i “nejednakosti” i počinju vjerovati da se svaka odluka može promijeniti uz dovoljno uporan pritisak. Nedosljednost kod djece dovodi do osjećaja nesigurnosti, međutim, također narušava djetetovo razumijevanje autoriteta.
Kada se, na primjer, vrijeme za spavanje dosljedno poštuje jednog dana, sljedeći dan se odgađa, a treći dan se potpuno ignorira, dijete gubi orijentaciju i ne razvija sposobnost samokontrole. Jasna, jednostavna i ponavljajuća pravila imaju učinak uređenja, smanjenja sukoba i pružanja djetetu osjećaja stabilnosti. Kada roditelj pokaže da podržava njegove odluke, dijete će početi imati više poštovanja prema njemu. Treća osobina koja često dovodi do osjećaja nezahvalnosti je emocionalna distanca.
Neki roditelji vjeruju da je pružanje djetetu dovoljno materijala dovoljno i da će zadovoljiti sve djetetove želje. Međutim, djeca instinktivno traže povezanost, osjećaj slaganja i utjehe. Ako roditelj ne pokaže emocionalnu ravnotežu – ako rijetko sluša, ne pokazuje interes za djetetove misli ili emocije ili nema vremena za zajednička iskustva – dijete može razviti unutarnji osjećaj ništavila. Ova se emocija ponekad izražava ljutnjom, nedostatkom suradnje ili postupcima koji se čine kao nepoštovanje.
U konačnici, dijete često ne želi novu igračku ili poklon, već želi bliskost i pažnju. Odgovor je jednostavan, ali zahtijeva dosljednost: dosljedno kvalitetno vrijeme, svakodnevne razgovore, male rituale i želju za slušanjem i razumijevanjem djetetove perspektive. Ključno je prepoznati da su roditelji primarni uzor. Djeca stječu znanje promatranjem, a ne slušanjem. Ako roditelj često ne odobrava, kritizira ili pokazuje da ništa nije dovoljno dobro, dijete će imati sličan način razmišljanja.
Suprotno tome, ako roditelj cijeni tuđi trud, pokazat će zadovoljstvo malim detaljima, što će dovesti do toga da dijete preuzme te obrasce ponašanja. Svakodnevne geste poput iskrenog “hvala” ili pohvale truda ili izražavanja zahvalnosti partneru ili prijatelju oblikovat će djetetov emocionalni svijet.
Zahvalno dijete ne smatra se lošim djetetom. To je dijete koje nije naučilo prepoznati i cijeniti vrijednosti u svojoj blizini. Dosljednošću, bliskošću, definiranim granicama i vlastitim primjerom, roditelji mogu potaknuti rast djece u osobe koje cijene trud, cijene ono što imaju i razvijaju duboku zahvalnost prema onima u svom životu.
