Kada neka osoba premine na sahrani bude ozbiljna atmosfera, rodbina i prijatelji plaču i tuguju zbog gubutka voljene osobe ali ponekad želja preminulog bude sasvim drugačija.
Oni koji su mu bili najbliži saznali su da je za života izrazio želju da njegov odlazak ne bude obilježen tišinom i tugom, već pjesmom koja podsjeća na sretne trenutke. Unatoč uobičajenoj povezanosti sprovoda s tišinom, suzama i formalnim ceremonijama, postoje slučajevi kada sprovodi poprimaju potpuno drugačiji ton. Jedan takav događaj dokumentiran je u Hrvatskoj, pokojnika nisu pratili tipični tužni tonovi, već njegova omiljena pjesma.
Umjesto tradicionalne tišine i molitve, zvuk tambure ispunio je prostor groblja, a stihovi su slavili život, ne kao počast njegovom prolaznosti. Taj trenutak pokazao je da odlazak može biti način izražavanja nečije radosti, a ne samo patnje ili tuge. U malom obalnom selu Rogoznica, posljedice sprovoda osjetili su svi prisutni. Umjesto svečane proslave koju je vodio svećenik, atmosfera je bila prepuna glazbe i emocija koje nisu bile ograničene samo na bol. Bubnjari su otpjevali pjesmu “Volim piti i ljubiti”, radosnu i bezbrižnu melodiju koju je pokojnik često slušao tijekom svoje samrtnosti.
Oni koji su mu bili najbliži saznali su za njegovu točnu želju da se isprati. Nije želio suze ili tamu, već osmijehe, uspomene i pjesmu koja je opisivala njegov način života: bez ograničenja. Video je privukao veliku pažnju na društvenim mrežama, a zatim se okupila skupina ljudi oko lijesa. Nitko nije plesao niti se šalio, ali u atmosferi je bilo nešto posebno – osjećaj topline i poštovanja prema čovjeku koji je, kako se kaže, uživao u životu u svim njegovim oblicima. Njegovi suputnici opisali su ga kao zaraznog duha, čovjeka koji nije slijedio ustaljene konvencije i koji je čak svoj odlazak smatrao prilikom da postane vjeran sebi. “Namjeravao se smijati kada ode, a ne plakati”, rekao je jedan sudionik.
- Pokojnik je bio poznat po tome što nikada nije želio sudjelovati u strogim formalnostima. Njegov konačni odlazak slijedio je njegovu životnu filozofiju: sloboda i radost važniji su od tradicionalnih vjerskih veza. Odgovori na ovaj oproštaj bili su podijeljeni. Brojni ljudi na internetu komentirali su prikladnost pjesme za pjesmu oproštaja, dok su se drugi zalagali za obitelj, tvrdeći da pokojnika treba ispratiti onako kako bi on to želio. Ako je to ono što je želio, zašto mu ne dopustiti da to ima?
pročitajte u jednoj od objava koje brane ovaj neobičan posljednji oproštaj. Ljudi koji su im bili bliski rekli su da je Tamborinima bilo dopušteno sudjelovati u svim aktivnostima. Nije to bila šala, niti želja za privlačenjem pozornosti javnosti, već iskrena počast čovjeku koji je imao zlatno srce i želio je na taj način otići. Ovi događaji dovode u pitanje potencijal moderne provedbe da nalikuje onome što se trenutno događa. Sve više pojedinaca razmišlja o prilagođenom ispraćaju koji pokazuje njihovu osobnost. Umjesto klasične boje tame i tuge, neki pojedinci odlučuju koristiti glazbu, fotografije, pa čak i video sadržaj koji oživljava njihove najljepše trenutke.
Drugi pojedinci odlučuju dati novac za cvijeće humanitarnim organizacijama, dok neki pojedinci žele biti ispraćeni upravo pjesmom koja ih je pratila kroz cijeli život. Nešto oslobađajuće u vezi sa smrću jest to što više nije zabranjena tema. Kada konačni odlazak postane slavlje života umjesto jednostavnog odavanja počasti smrti, prostor oko nas se proširuje i uključuje emocionalni konačni odlazak.
Umjesto tihog tereta, i dalje postoji melodija koja podsjeća na sve lijepe trenutke koji su se dogodili prije konačnog oproštaja. Naslov pjesme, koji je trebao imati svečan i humorističan ton, umjesto toga je tog dana u Rogoznici imao ozbiljnu i smislenu svrhu. Postala je oda životu, simbol radosti i slobode čovjeka koji nije želio da njegov odlazak bude obilježen tugom. Poruka je bila izravna: smrt ne mora dovesti do završetka, može se i slaviti. Može biti i pjesma koja predstavlja sjećanje na jedinstvenu osobu i njezin prolazak kroz svijet.
U svijetu koji sve češće promiče autentičnost, čak i u najintimnijim trenucima, događaj iz Rogoznice pokazuje da čak ni posljednji oproštaj ne mora biti jednoličan. Ako je nečiji život bio jedinstven, možda bi i njegov konačni odlazak trebao biti jedinstven kao i njegov život. U pozadini Tamborina, uz spomenike, zauvijek je sačuvana priča o čovjeku koji je obožavao – piti, ljubiti i, na kraju, biti ispraćen na željeni put.
