Odgajati dijete je jedan od najtežih i nažalost neplaćenih poslova, ali to je važno za produžetak ljudske vrste. Svaki roditelj će napraviti neku grešku, a danas vam otkrivamo načine da sačuvate samopouzdanje svog dijeteta.
Roditeljstvo je teško i svi roditelji žele vidjeti svoju djecu kako se razvijaju u zdrave i podržavajuće osobe. Međutim, unatoč najboljim namjerama, mnogi roditelji često čine pogreške koje negativno utječu na dugoročno samopouzdanje njihove djece. Samopouzdanje je ključno za sreću i uspjeh djeteta, jer su istraživanja pokazala da djeca sa zdravom količinom samopouzdanja imaju veći uspjeh u školi, manje su sklona anksioznosti, otpornija su i imaju bolje međuljudske odnose.
Psihoterapeutkinja i autorica popularne knjige “13 stvari koje mentalno jaki roditelji ne rade”, Amy Morin, identificira sedam pogrešaka koje su uobičajene među roditeljima, a koje su dugoročne posljedice njihovih postupaka. Jedna od najčešćih pogrešaka koje roditelji obično čine jest pretjerana zaštita svoje djece. Mnogi roditelji vjeruju da je previše odgovornosti i obveza preteško za djecu, pa ih stoga pokušavaju zaštititi od svega. Iako se može činiti kao suosjećanje, ovaj oblik zaštite zapravo ometa razvoj bitnih životnih sposobnosti.
Na primjer, kada djeca sudjeluju u kućanskim poslovima, osjećaju se ispunjeno i učinkovito. To usađuje osjećaj uspjeha, što je ključno za povećanje njihovog samopouzdanja i odgovornosti. Blic navodi da je učenje o odgovornosti od malih nogu jedno od temeljnih načela razvoja zdravog ponašanja i samopouzdanja kod djece. Sljedeća pogreška je pretjerana zaštita djece od previše pogrešaka. Djeca koja se ne susreću s neuspjehom često nemaju sposobnost suočavanja s izazovima.
- Pogreške su ključne za emocionalni razvoj djece, jer olakšavaju učenje vitalnih životnih lekcija o tome kako se nositi s neuspjehom i kako se ponovno razviti. Bez prilike za pogreške, djeca ne mogu steći mentalnu oštrinu potrebnu za rješavanje problema u budućnosti. Kurir priznaje da roditelji koji previše interveniraju kada njihova djeca griješe sprječavaju ih da nauče važnu lekciju iz tih pogrešaka. Drugi problem je neprepoznavanje djetetovih emocija.
Unatoč uobičajenoj želji da utješimo svoje dijete kada je tužno ili frustrirano, pretjerana zaštita može ometati razvoj emocionalne inteligencije djeteta. Roditelji bi trebali pomoći djeci da prepoznaju uzrok svojih emocija i nauče kako ih regulirati, što je bitno za emocionalnu stabilnost. Učenje djece kako regulirati vlastite emocije umjesto da ih uvijek tješe, pružit će im potrebne alate za razvojno zdravlje.
Ovaj postupak olakšava socijalizaciju djece i razvoj njihovog prikladnog ponašanja u raznim društvenim situacijama. Još jedna uobičajena pogreška je promicanje mentaliteta žrtve. Izrazi poput “nemamo novca potrebnog za kupnju robe druge djece, stoga vam ne možemo dati nove stvari” mogu usaditi osjećaj beznađa i apatije kod djeteta. Umjesto toga, djeca bi trebala naučiti preuzeti odgovornost za svoj život i biti orijentirana na rješavanje problema.
Kao što Mondo spominje, djeca koja prepoznaju svoju sposobnost utjecaja na okolinu imaju veće samopoštovanje i optimističnija su u pogledu svoje budućnosti. Roditelji također obično previše razmažuju svoju djecu, vjerujući da ih pokušavaju zaštititi od opasnosti. Ova ideja je netočna, jer prevelika udaljenost može ometati pravilan razvoj djeteta. Djeca moraju naučiti kako se prilagoditi različitim životnim situacijama, pa čak i sudjelovati u društvenim interakcijama.
Pretjerana zaštita može ometati njihov napredak i uzrokovati njihovu nesigurnost. Kurir navodi da djeca koja su suočena sa stvarnim svijetom imaju veću sposobnost samostalnog donošenja odluka i rješavanja problema. U nekim slučajevima, roditelji su previše optimistični u pogledu sposobnosti svoje djece, što može biti izuzetno štetno. Djeca kojoj se stalno govori da uspiju osjećat će se neadekvatno i frustrirano. Umjesto da roditelji postavljaju dugoročne ciljeve koji su specifični i realni, djeci treba dopustiti da s vremenom ostvare svoje ciljeve.
Na primjer, ako je cilj pohađati fakultet, roditelji bi trebali pomoći svojoj djeci u postavljanju ciljeva koji su kratkoročne prirode, poput postizanja visokih ocjena, to će im pomoći da razviju samopouzdanje kako napreduju. U konačnici, razlika između kazne i discipline je od najveće važnosti. Kazna može imati štetne učinke jer može djetetu usaditi uvjerenje da je loša osoba. osoba, dok disciplina djetetu pruža priliku da uči iz svojih pogrešaka.
Blitz navodi da opominjanjem djeteta roditelj olakšava djetetu razumijevanje njegovog lošeg izbora, dok kažnjavanjem djece može usaditi uvjerenje da nisu u stanju donositi bolje odluke. Ključno je da roditelji prepoznaju te pogreške i pokušaju ih ispraviti, inače će njihova djeca imati nedostatak samopouzdanja koji će utjecati na njih tijekom cijelog života. Učenje iz pogrešaka, suočavanje s emocijama i davanje ljudima prostora za razvoj odgovornosti i samosvijesti ključno je za rast mentalno jakih i samouvjerenih pojedinaca.
