Danas su se ljudi okrenuli samo sebi i nedostatak empatije je očigldan. Zato svaki dobar gest prema nekome kome je pomoć potrebna zaslužuje pažnju a dobrota se uvijek na neki način vrati.
U zgradi u kojoj sam živjela, na istom katu kao i moja, živjela je starija žena po imenu Margaret Thompson. Imala je 82 godine, ali u njezinim pokretima, iako sporima, postojala je neobična ljepota. Nije imala obitelj, barem ja nikad nisam vidjela nijednu. Nikada nije imala posjetitelje, umjesto toga je često odlazila u lokalnu trgovinu. Mnogi su stanari smatrali gospođu Thompson potpuno tihom figurom – tihi zvuk njezinih vrata, redovito kretanje hodnika, povremeno prigušeno svjetlo s njezina prozora tijekom večeri. Međutim, za mene… ona je bila znatno više.
Još se uvijek živo sjećam dana kada sam je prvi put promatrala kao pojedinca, a ne kao prisutnost koja me nadvisuje. Bilo je to kasno poslijepodne, jednog od ovih sivih dana, činilo se da se nebo češće spaja sa zemljom. Nosila je vrećice s namirnicama uz stepenice, a svaka stepenica kao da je imala drugačiji učinak na nju. Instinktivno sam joj prišao, ponudio joj pomoć i, kao slučajno, rekao: “Ako želiš, mogu ti donijeti toplu juhu. Nedavno sam to i uspio.” Pogledala me je iznenađeno, poput malog djeteta kojem je dugo nedostajala pažnja. Rekla je da je to prvi put da je čula njezin glas; bio je tih i malo promukao, ali ipak ljubazan. Te večeri sam joj dao malu posudu s juhom blizu ulaza. Sljedećeg dana, na istom mjestu, čekala me je prazna zdjela i kratka poruka na listu papira: “Bilo je divno. Hvala ti.”
Od tada je jednostavan čin postao navika, zatim ceremonija, pa prijateljstvo. Svake večeri bih joj nešto dao: povremeno pečeni krumpir, povremeno zdjelu variva, povremeno samo čaj i komad kolača. Uvijek bi izrazila zahvalnost, ali me nikada ne bi pozvala unutra. Dvije godine su prošle bez značajnijeg kašnjenja. Naša tišina bila je izvanredna – imala sam minimalno znanje o njezinom životu, ali osjećala sam da se oslanja na mene. Povremeno bismo razgovarale nekoliko minuta u hodniku.
- Objasnila bi mi kako uživa u knjigama, kako je prije radila kao knjižničarka i kako su joj omiljeni mirisi stari listovi i svježa kava. Nikada nije pričala o svojoj obitelji. Kad bih pogriješila spominjući praznike ili obiteljska okupljanja, jednostavno bi promijenila temu. Prepoznala sam da posjeduje šutnju koja nije tipična, već onu koja joj prodire u kosti i postaje dio nje. Međutim, unatoč okolnostima, svaki put kad bih je posjetila u njezinoj kući, njezin osmijeh je bio prisutan. Taj spokojni osmijeh koji implicira “Još uvijek sam ovdje, još uvijek sam zahvalna.” Jednog hladnog dana, dok sam odlazila na posao, primijetila sam kola hitne pomoći postavljena ispred naše zgrade. Naglo su mi oduzela prava. Nemam pojma zašto, ali nešto nije bilo u redu. Kasnije te večeri, gazdarica mi se tiho obratila: „Gospođa Thompson umrla je tijekom noći u snu. Nije je boljelo. Osjetio sam stezanje u grlu. Nisam mogao izustiti ni riječi.
Samo sam potpisao još nekoliko primjeraka. Nekoliko dana kasnije, ista gazdarica me pitala hoću li sudjelovati u sortiranju njezinih stvari, budući da nitko drugi ne bi. Složio sam se, ne shvaćajući da će ulazak u njezin stan promijeniti način na koji gledam na koncept srodstva – zauvijek. Kad sam je pustio unutra, zrak je bio težak i hladan. Prostor je izgledao kao da je postao nepomičan. Zidovi su bili požutjeli, tapete su se ljuštile, a zavjese su bile navučene. Sve je bilo organizirano, ali grabežljivo – kao da je živjela skromnim, gotovo neprimjetnim životom.
Dok sam prolazio kroz sobu, osjetio sam duboku tugu kako me obuzima. Zaključio sam da me nikada nije pustila unutra. Nije se temeljilo na nepovjerenju, već na strahu i aroganciji. Nije htjela da itko promatra. kako je skromno živjela. Blizu kreveta, na noćnom ormariću, primijetila sam malu bilježnicu vezanu izblijedjelom plavom vrpcom. Kad sam je prvi put otvorila, obuzelo me uzbuđenje. Svaka stranica bilježnice bila je napisana njezinim rukopisom, malim, urednim slovima. Prva rečenica me odmah slomila: “Danas je ponovno odjeknula. Dala mi je juhu. Imala je miris sličan onome iz djetinjstva. Na svakoj stranici dokumentirala je naše susrete.
Dokumentirala je kako je svake večeri čekala moje kucanje, kako joj je taj mali trenutak pružio razlog za osmijeh. Nazivala me svojim “ljubimcem”. Jedan specifičan unos imao je sljedeći tekst: Možda nemamo puno toga za razgovarati, ali svaki njezin postupak značajniji je od tisuću riječi. Kad je promatram kako hoda gore-dolje stepenicama, smanjujem volumen svog srca. Znam da me ne ignoriraju. Dok sam stigla do posljednje stranice, suze su mi već preplavile vid. Na dnu, tromim rukopisom, pisalo je: „Možda sam star i zaboravljen od svijeta, ali ljubaznost i dalje stiže do mojih vrata. Hvala vam.“ Sjeo sam na rub njezina kreveta, s bilježnicom u ruci, kao da je to najveća nagrada na svijetu. Nikad nisam saznala koliko su ti mali obroci, koji su dolazili iz mog srca, bili toliko značajni.
Jednom od njih ih je smatrao malim znacima odanosti – drugom ih je smatrao znakom da ona još uvijek sudjeluje u ovom svijetu. Osvrnula sam se i primijetila nekoliko specifičnih detalja: Keramička šalica koja je bila pažljivo očišćena i postavljena na stol. Mali okvir koji sadrži portret dvoje mladih osoba – najvjerojatnije njezinih roditelja. Ispod prozora, sitna biljka koja je još uvijek bila prisutna. Sve je bilo mirno, ali još uvijek je imalo puno života. Dok sam izlazila iz stana, sunčeva svjetlost postupno je prodirala kroz maglu. Zraka svjetlosti istaknula je njezinu staru stolicu kraj prozora, kao da se nebo oprašta od nje. Doživjela sam mješavinu emocija: prvo sam osjetila suze kako mi teku niz lice, ali i ugodan osmijeh na usnama. Tada sam shvatila da je srodstvo jednostavno postići i da ne zahtijeva nikakve svjedoke, odobrenje ili priznanje.
Dovoljno je da postoji. Možda nije imala obitelj, ali je imala toplinu tijekom svojih posljednjih dana zbog svoje humanosti. I možda, samo možda, to je točno značenje življenja punim duhom. Od tada, svaki put kad pripremam toplo jelo, pomislim na gospođu Thompson. Njezin osmijeh, nedostatak zvuka u njezinom stanu i bilježnicu sa zahvalnošću. Shvatila sam da svaka mala stvar može imati značajno značenje za nekoga, lijepa riječ, zdjela juhe ili jednostavan osmijeh.
Život je kratak, ali dobri duh nikada ne nestaje. Još uvijek je tu, zapisan je u nečijem srcu, u bilježnici, u sjećanju i nevidljivom tragu koji ostavljamo na tlu. I možda, kada više ne budemo postojali, upravo će ti ostaci postati dokaz našeg nekadašnjeg obožavanja, i obožavanja koje smo imali.
