Kada smo zaljubljeni u neku osobu i odlučimo da sa njom podijelimo cijeli život, često nsimo ni svjesni da je ne poznajemo dovoljno a kada nam poaže svoje pravo lice ostanemo u šoku.
U mirnom predgrađu, u malom stanu na trećem katu, živjela je Nataša. Mnogi su je smatrali neinteligentnom, čak i mlohavom. Nije se uspjela prepirati, nije se uspjela vikati, nije tražila ništa više od jednostavne harmonije. Ljudi su komentirali da je previše mirna, previše tiha i previše dobra, danas su govorili da takvi ljudi uvijek imaju loš ishod. Život je bio učinkovitiji. Nataša je bila udana za Igora 16 godina, čovjeka koji je, na prvi pogled, posjedovao sve to: stabilnu karijeru, samopouzdanje i onu vrstu karizme koja brzo očarava druge. Međutim, ista ta karizmatična osobnost bila je uzrok njihovog pada. Zbog toga Igor nije razumio što znači vjernost.
Njihovo vjenčanje izgledalo je kao bajka. Cvijeće, glazba i sreća. Samo tri dana nakon incidenta, Igor je već imao vezu s konobaricom iz restorana u kojem su slavili. To je bio početak dugog niza zabluda. Nataša je imala sve. Nije bila sljepoća. Prijatelji su je često pitali: — „Zašto to toleriraš, Nataša?“ Jednostavno bi se nasmiješila i pitala: — „Jer biram harmoniju. Još uvijek vjerujem u obitelj.“ I, kao rezultat toga, vjerovala je. Zaposlila se kao računovođa u tvrtki za igračke. Posao joj je bio stresan: morala je izrađivati duga izvješća, provoditi vikende u uredu, imati beskonačan broj tablica i brojki. Međutim, plaća je bila povoljna, što joj je omogućavalo da si priušti stabilnost koju je Igor posvećivao tuđoj sreći. S druge strane, Igor je uživao u tome da je omalovažava.
Izjavio bi da joj nedostaje znanja potrebnog za vođenje kućanstva, da nije dobra u kućanskim poslovima i da obožava hladnoću. Hladnjak, objasnio je, stalno je prazan – unatoč činjenici da je financirao zabave i darove za svoje brojne ljubavnice. A tako su prolazile i godine. Djeca su bila zrela: Tanja je već bila tinejdžerica, a Dima, dječak koji je više od bilo kojeg drugog dječaka volio svoju majku. Nataša je sve nosila sa sobom: poslove, kuće, djecu i brak koji je postao samo formalnost. Na Dimin 10. rođendan, dok Baloni su još uvijek visjeli po sobi, a miris torte se zadržavao u zraku. Igor se ušuljao u dnevnu sobu s proslavom koju Nataša nikada neće zaboraviti.
- Bez ikakvih emocija, ali s prezrivim zadovoljstvom, rekao je: — “Podnosim zahtjev za razvod.” Zastao je, kao da čeka odgovor. — Imam novog romantičnog partnera. Nema smisla nastavljati ovo. Hladna si, dosadna i nikad nisi bila dobra domaćica. Tišina. Nataša ga je pogledala mirnim izrazom lica: — “Dobro, dakle, to je razvod.” Bez plača, bez tragedije. Igor je bio šokiran. Predviđao je vike, molbe i slomljeno srce pred sobom. Umjesto toga, dobio je osmijeh koji je bio i tih i dubok. „Spakiraj se“, glatko mu je rekla Nataša. Kad odlaziš, obavezno ostavi ključ na otiraču. Igor je otišao, vjerujući da je konačno pušten. Te večeri spavao je s novom romantičnom partnericom, vjerovao je u život bez briga, obveza ili „dosadne žene“ koja mu se, kako je mislio, samo nametala.
Sljedećeg dana, Igor se pojavio na ulazu svoje zgrade – sada u pratnji svoje nove romantične partnerice, Lise. Zamišljao je sebe kako ulazi u sobu i organizira svoje stvari prije nego što ode započeti novi život. Međutim, kada je stavio ruku ispod otirača, nije imao ključ. Pokušao je sam – nije uspio. Pozvonio je. Vrata su se otvorila… i pred njim je stajao čudan muškarac, krupan, u papučama i ogrtaču. — „Što je bilo?“ – upitao ga je hladnokrvno. — „Ja… živim ovdje“, rekao je Igor. — „Mnogi od vas uživaju u tome“, našalio se stranac. „Ali ovaj stan je moj. Imate li ikakvih dokaza?“ Igor, nerazumljiv, tražio je svoje putne isprave, pokušavajući pronaći putovnicu.
Kad je to konačno učinio, stao je. Na stranici za prijavu prebivališta nalazila su se dva žiga: Jedan je potvrđivao da je prijavljen u tom stanu… Drugi, kojim ga je izbrisao – prije dvije godine. Sve se rušilo. Stan je sada bio prazan, a žena koja je djelovala „bezopasno i tiho“ odjednom je nestala bez traga. Njegov broj telefona više nije radio. Nataša je napustila posao prije godinu dana. Njihova kći upisala se na fakultet, a škola je izvijestila da je njihov sin u međuvremenu premješten na drugu lokaciju. Igor je bio iscrpljen. Sjeo je na klupu ispred zgrade, sakrio lice u dlanove i pokušao shvatiti kako je to za njega moguće, on! – bio je nepromišljen.
Ta tiha žena, ta “ameba” kako ju je prije zvao, imala je sposobnost da sve primi pred nosom. Nadao se da će ga sud podržati, pa je pokrenuo tužbu. “Zakon će mi pomoći”, pomislio je u sebi. Međutim, dokazi su otkriveni, njegova “pravednost” je propala kao kula od karata. Sud je pokazao dokument koji je sam ovlastio potpisati: opću punomoć. Nataša je imala pravo raspolagati imovinom, prodavati je, kupovati ili prenijeti. Sve je to podržao dok je trčao kako bi upoznao Lisu; u tom razdoblju ljubav se smatrala slatkom, a razum uglavnom isključen. Kad je izgubio sve, uključujući stan, novac i obitelj, imao je samo jednu misao: Tražit će novac za uzdržavanje, a ja ću odgovoriti: to je nemoguće. Međutim, ni u tom području nije imao sreće.
Poziv koji je uslijedio iz sudskog ureda nije bio zahtjev za financijsku pomoć. Bila je to prilika za razgovor o neslaganjima oko očinstva. Bilo je očito da nijedno od djece nije njegovo. Od dvoje djece koju je odgojio, o kojima je govorio svojim suputnicima, drugi muškarac imao je slično prezime. Nataša nikada nije javno raspravljala o tome kako se osvetiti. Nije stvarala statuse, nije pričala gluposti. Jednostavno je otišla – bez pompe, dostojanstveno i s osmijehom koji je, za Igora, bio znak slobode. Ona, “naivna žena”, sada je postojala. Na njezinom mjestu, žena koja je naučila lekciju: najučinkovitiji oblik osvete bila je šutnja.
