Ljudi su često skloni da osuđuju druge i procjenjuju ih na osnovu izgleda ili poslova koji rade iako su svi poslovi pošteni i nijedan nije za potcjenjivanje a to možete vidjeti i u našoj priči.
Svijet često pripisuje izgled, podrijetlo ili zanimanje osobe toj ili onoj njoj. Međutim, kada se te predrasude prevladaju, očituje se istinska moć. Miguelova priča upravo je takva paradigma. Kako je odrastao, sve je češće bio meta ismijavanja zbog svoje povezanosti s odvozom smeća. Na dan mature pokazao je svijetu, ali i onima oko sebe, vrijednost svoje obitelji. Umjesto toga, odlučio je to postići kroz dostojanstvo i ponos koji je posjedovao prema svojoj majci, osobi koju su drugi ignorirali i kritizirali, ali koja je bila izvor njegovog uspjeha.
Ova priča nije samo o uspješnim akademskim nastojanjima, već i o teškom životnom putu koji nas inspirira da budemo jači i razvijamo svoj karakter. Djetinjstvo izloženo poniženju Miguel je odrastao u siromaštvu. Unatoč tome što je volio svoju majku, smetlara s tržnice, i što je imao poštovanja prema njoj, svijet je nije doživljavao kao takvu. Njegova sjećanja na mladost puna su srama i srama. U školi su ga ismijavali, često uvredama poput: Smrdiš. Ti si iz smeća, zar ne? Smrdiš, ženo! Hahaha!
Ove riječi, upućene mladom dječaku, bile su štetne za njegov ugled i vrijednost. Umjesto protunapada ili podizanja glasa, Miguel je odlučio šutjeti. U toj dobi, imao je samo 6 godina snage, nije bio u stanju odgovoriti. Vratio bi se kući, ponio jastuk sa sobom i plakao. Nikada nije otkrio majci što su mu učenici u školi učinili, jer nije želio da ona trpi bol povezanu s njim. Međutim, ona je prepoznala njegovu patnju. Kao žena koja je žrtvovala svoj život kako bi sinu osigurala bolji život, bila mu je majka i inspiracija. Svaki put kad bi se žrtvovala, to je bio znak njegove nade. Majka koja ga je mogla učiniti jačim čovjekom. Svako jutro, Miguelova majka bi se pripremala za posao.
- Nosila bi vlastite plastične rukavice, nosila bi teški ruksak na leđima i išla bi na tržnicu. Nije bila samo smetlarica, bila je i borac. Kroz sve to, podnosila je smrad trulog povrća, odvratan miris truleži i grdeći druge prodavača, ali nije odustala. Svaki put kad bi se vratila kući, iscrpljena, ali sretna, ponavljala bi istu molitvu: Neka moj dječak ima pozitivniji život nego ja. Miguel se nikada nije osjećao ispunjenijim zbog svoje majke. Unatoč tome što je svijet nije prepoznao kao ljudsko biće, on je svjestan njezine važnosti za njega. Kroz nju je stekao pravu vrijednost rada, časti i ljubavi. Nije se osjećao osramoćeno, već poštovano.
12 godina borbe i upornosti Od osnovne do srednje škole, Miguelov život nije bio lak. Djeca su ga izbjegavala, neka od njih su ga čak i rugala ili omalovažavala. Grupni projekti uvijek su ga stavljali kao posljednju opciju, a često je bio izostavljen iz terenskih izleta. Njegove priče o prošlosti i podrijetlu postale su tema ismijavanja s kolegama iz razreda. Međutim, Miguel na to nije reagirao. Umjesto toga, odlučio je svima demonstrirati. Dok su njegovi prijatelji provodili dane u klimatiziranom kafiću igrajući videoigre, Miguel je bilježio rukom umjesto da koristi računalo jer nije imao sredstava platiti fotokopija.
Dok su drugi kupovali nove mobitele, on je pješačio na velike udaljenosti, skupljajući novac za kupnju osnovnog školskog pribora. Svake večeri, u prigušenom svjetlu kreveta, noge su mu bile umorne, a majka mu je spavala pokraj torbe. Miguel je progovorio: Jednog dana, mama, morat ćemo ovo napustiti. Unatoč njegovim naporima, svaka smrt koju je prouzročio bila je napredak prema boljoj budućnosti. Njegova odlučnost nije proizašla iz njegovog nezadovoljstva, već iz ljubavi prema majci. Dan kada se sve promijenilo: Na dan mature, Miguel je ušao u dvoranu gdje su se svi pripremali za značajan događaj. Stalno je bio ismijavan i diskriminiran.
Čuo je tihi zvuk: Evo ga, mladić iz odvoza smeća. “ Promatrajte ga, vjerojatno nije svjestan sredstava za novu odjeću. “Koji je razlog zašto je ovdje?” Međutim, nešto se u njemu konačno dogodilo. Više nije osjećao bol tih riječi. Sada su se činile malima i beznačajnima. Miguel nije bio samo tipičan učenik, bio je učenik “maestro de toda la vida”. Pokazao je da je moguće uspjeti unatoč kaotičnoj prirodi okolnosti njegovog ranog života. Govor koji je umro svijet Kada je došlo dogovoreno vrijeme, Miguel je stao pred publiku, spreman govoriti običnoj gomili.
Međutim, pogledao je svoje kolege iz razreda koji su ga godinama pratili, učitelje koji ga nikada nisu pitali zašto ne koristi autobus i roditelje koji su o njemu govorili, a da ga nisu obavijestili. U tom trenutku znao je što ima reći. Svi su ga pogledali, a onda je izgovorio jednu rečenicu koja je sve promijenila: Danas stojim ovdje jer me žena koju ste nazvali ‘smetlarkom’ naučila više o dostojanstvu, trudu i ljubavi nego itko od vas. Tišina se proširila prostorijom. Svi su bili šokirani, nastavio je. „Moja majka ustaje prije zore i hoda kilometrima po vrućini. Kopat će i po smeću koje svi vi bacite i nikad se ne žali.
Oduševljen sam što sam joj sin. Sve što sam sada i sve što ću jednog dana postići, zahvaljujući njoj je. Miguelov govor bio je potpun, a emocije intenzivne. Njegova majka, njegov učitelj i učenici koji su ga ismijavali, svi su gledali u njegova stopala, svi su imali suze u očima. Nitko se nije šalio. Niti jedna osoba. Majčin trijumf, sinovljevo nasljeđe. Nakon proslave, nekoliko pojedinaca mu je prišlo: neki su izrazili žaljenje bez riječi, dok su se drugi jednostavno držali za ruke.
Međutim, Miguelu nije trebalo njihovo odobrenje. Već je postigao ono što je bilo najvažnije. A njegova majka, koja je cijeli život podnosila teret ugnjetavanja, sada je hodala s ponosom, bez vreće za smeće, već s ponosom. Miguel nije bio samo učenik, bio je oličenje izdržljivosti i moći. Ovim govorom srušio je svaku prepreku koju su mu postavili na put.“
