Jedna žena je došla na proslavu godišnjice mature u invalidskim kolicima jer je bila povrijeđena a tu se nalazio i njen bivši muž u pratnji svoje trudne ljubavnice.
Sjela sam u invalidska kolica, srce mi se ubrzalo dok je pokušavalo pobjeći, ali nisam htjela pokazati slabost. Nisam posjetila ovo mjesto kako bih ga vidjela. Namjeravala sam vidjeti osobe koje su me nekada voljele i poznavale me bolje od svih ostalih. Međutim, čim sam ga ugledala kako hoda prema meni, s ukočenim izrazom oholog osmijeha na licu, osjetila sam kako mi se cijelo tijelo trese. Kad je ruka kliznula prema trbuhu njegove sestre, kao da pokazuje nagradu, shvatila sam da me neće prestati ponižavati.
“Mogla si barem ostati kod kuće”, rekao je dovoljno glasno da ga okolni stolovi čuju. “Ovo nije mjesto za nekoga tko… ne može ni ustati.” Podigla sam glavu, pogledala ga ravno u oči i pripremila se odgovoriti mu. Međutim, primijetila sam nešto iza njega što je uvelike promijenilo moj izraz lica. I tada je cijela soba utihnula i usredotočila se na nas. Dok je moj bivši muž stajao ispred mene, vjerojatno očekujući da ću paničariti, spustiti glavu ili pobjeći, promatrala sam kako se iza njega pojavljuju lica mojih bivših kolega iz razreda.
Lica koja su isprva izražavala zbunjenost, a zatim nešto dublje od toga – sažaljenje, ljutnju, pa čak i skepticizam u vezi s njegovim ponašanjem. Nije shvatio da više nije u srednjoj školi, da se okolina promijenila i da ljudi više ne toleriraju njegovo ponašanje koje je nekada mogao lako podnijeti. Pogledala sam ga u oči, a zatim polako udahnula, smirenim izrazom lica koji je sugerirao da imam pravo biti ovdje kao i svi ostali.
- Kasnije, netko od koga nisam očekivala da će se istaknuti u gomili. Moj najbliži prijatelj u školi, netko tko me uvijek podržavao dok sam padala u mladosti, netko tko je znao više o mojoj prošlosti od bilo koga drugog. Prišao mi je, zaustavio se s njegove desne strane i rekao: “Večeras izgledaš blistavo.” Srce mi je potonulo. Nisam očekivala nikakav govor, a kamoli pomoć. Gomila oko nas sada je utišala šapat. Moj bivši muž je prišao njemu, što ga je uznemirilo kao da mu je netko ukrao pažnju. Što pokušavaš? “Ona je invalidna zbog invalidskih kolica!”
Moja suputnica se samo nasmijala i odgovorila sa mješavinom smirenosti i prezira: “I? To je jedina kazna koju možeš naučiti? Invalidska kolica ne umanjuju vrijednost žene. Međutim, tvoja kazna je pokazala koliko si beznačajna. Pojedinci oko nas počeli su odmahivati glavama. Neke su žene pokušale osvetiti svog bivšeg supružnika pogledima koji su jasno pokazivali da im ugled u tom trenutku pada. Njegova sestra se stegnula u želucu, kao da se srami što je dio portreta. Pokušao se braniti.
Nećeš mi reći identitet prave osobe. Ova žena mi je godinama teret!” U tom trenutku, dvorana je izrazila nevjericu. Doživjela sam drugi slomljeno srce, ali ovaj put nisam bila sama. Moj suputnik, koji je sada bio vidno uzrujan, ustao je i približio mu se. Natovareno? upitao ga je. Bilo je teško nositi se s tobom tijekom ovih godina. Izdržala je ono što ti nikada ne bi. Evo je – ponovno pruža ruku, s osmijehom i hrabrošću koju ti nikada nećeš imati. Bivši muž pokušao se našaliti, ali nitko nije sudjelovao u razgovoru s njim.
Čak je i njegova sestra maknula ruku s njega kao da je shvatila da se nalazi pored muškarca koji će se uskoro pokazati pred mnoštvom. Suze su mi tekle u očima, ne zbog boli, već zbog olakšanja. Prvi put nakon dugo vremena nisam mislila da je netko izgubio bitku. Osjećala sam se kao netko tko je preživio oluju. A onda se dogodilo nešto što me potpuno zastrašilo. Moj suputnik mi je prišao, stavio je ruke na ručke mojih invalidskih kolica i rekao pred mnoštvom: “Dopustite mi da pomognem ženi da sjedne.” Glasnoća njegova glasa bila je prožeta poštovanjem, suosjećanjem i snagom. Promatrala sam sve glasniji pljesak dvorane.
Ljudi su ustajali, ne kao žrtve sustava, već kao netko tko je postigao dostojanstvo. Pojačali su glasnoću, pokazujući da su sa mnom. Bivši muž stajao je sam, njegova ljubavnica ga je izbjegavala i okretala se, kao da ga se srami. Nije mogao shvatiti kako mu se moć rasipa pred očima. Pokušao je prići, ali moja suputnica je samo pružila ruku i zaustavila ga: „Dovoljno si je negativno utjecao u životu. Nećeš to ponoviti večeras.“ Nakon toga, bivši muškarac je jednostavno poklonio glavu, uzeo ljubavnicu za ruku i izašao iz sobe. Nitko ga nije odvratio.
Nitko ga nije vidio kako odlazi s iskazivanjem poštovanja. Nitko ga nije trebao. Ja? Prvi put sam shvatio da nisam vrijedan sažaljenja, već poštovanja. Moj suputnik me odvezao do mog mjesta, a oni oko mene su mi počeli govoriti, izražavali su radost zbog mog povratka, zahvalnost za moju snagu i moje ime. Te riječi me prožimaju osjećajem koji dugo nisam osjetio.
Osjećao sam se nemoćno, ne zbog invalidskih kolica, već zato što sam naučio živjeti s njima. Te večeri, kada je proslava završila i svjetla ugašena, nisam se vratio kući slomljene glave, već uzdignute glave. Jer sam prepoznao da vrijednost osobe ne ovisi o njezinoj sposobnosti hodanja, već o njezinom karakteru, snazi i duhu. I održao sam svoj stav čvršće nego ikad prije.
