Danas govorimo o odnosu odrasle dijece prema svojim već ostarjelim i onemoćalim roditeljima koji ponekad može biti bezobrazan pa i grub i kako treba postupiti u takvim situacijama.
Roditeljska ljubav prema djeci, kao i želja da im se pruži najbolje, često zahtijeva beskrajno strpljenje. Mnogi roditelji vjeruju da bi trebali prihvatiti pogreške svoje djece bez obzira na okolnosti, posebno kada djeca odrastu i preuzmu odgovornost za svoje živote. Međutim, očito je da je ovo “bezgranično” opraštanje postalo više štetno nego korisno i za roditelja i za dijete. Odrasloj djeci potrebne su granice, a neka ponašanja treba zabraniti.
Odrasla djeca koja se ponašaju kao tinejdžeri, ne poštujući svoje roditelje, mogu biti vrlo bolna, a roditeljima je često teško znati kako riješiti sukob. Iako je ljubav prema djeci i dalje bezuvjetna, ključno je da roditelji uspostave čvrsta pravila. Poštovanje je temeljno načelo svake veze, uključujući i onu između roditelja i djeteta. Ako odraslo dijete ponavlja uvrede, koristi ružan jezik ili se ponaša agresivno prema roditeljima, to nije samo gubitak strpljenja, već značajan pokazatelj problema u komunikaciji i poštovanju.
Kada odraslo dijete preuzme odgovornost za vlastite emocije, ali koristi roditelje kao sredstvo kažnjavanja, to je pokazatelj da je ponašanje postalo norma, a ne iznimka. Roditelji često gaje određenu dozu uvjerenja da će moći oprostiti zlostavljanje, ali to ne znači da bi trebali dopustiti da se ono nastavi. Odrasli sinovi i kćeri moraju prepoznati da poštovanje nije izbor, već nužnost ako žele održati zdravu vezu sa svojim roditeljima.
- Još jedan problem koji mnogi roditelji imaju s odraslom djecom je sklonost iznošenju laži. Iako se povremeno može nešto zaboraviti ili izbjeći iskrena komunikacija, problem nastaje kada laganje postane uobičajeno ponašanje. Svaka mala laž, izgovor ili propust koji se učini postupno potkopava povjerenje koje je bitno za svaku vezu. Stalno dopuštanje djeci da lažu može dovesti do ozbiljnih posljedica, uključujući stalni nadzor i kontrolu roditelja nad životima njihove djece.
Odrasli moraju prepoznati da to nije “pogreška”, već planirana promjena. Ako roditelji nastave podržavati ovo ponašanje, to će postati stalna praksa koju će biti teško promijeniti. Krađa i financijski kriminal, koji se obično povezuju s adolescentima, postaju ozbiljni problemi kada odrasli koriste roditelje za financijsku pomoć. Odrasla djeca trebala bi naučiti odgovornost za svoje postupke, posebno u vezi s financijama.
Ako dijete posuđuje novac u ime svojih roditelja, koristi njihove kreditne kartice bez njihovog dopuštenja ili prekoračuje financijske limite, to se ne smatra pogreškom, već ozbiljnim kršenjem. Roditelji često pokušavaju objasniti ovo ponašanje govoreći “zbunjen je” ili “to su moja djeca”, ali u stvarnosti to je očito kršenje granica. Odrasla djeca moraju preuzeti odgovornost za vlastite financije, a roditeljima se ne bi smjelo dopustiti da toleriraju ovo ponašanje bez posljedica.
Ignoriranje i pojavljivanje samo u teškim situacijama, kada se dijete prepoznaje samo kada su prisutni problemi, još je jedan pokazatelj emocionalnog zlostavljanja. Zdrav odnos uključuje zajedničku brigu, a roditelji ne bi smjeli biti rezerva koja je prisutna samo kada je to potrebno. Odrasla djeca trebala bi se brinuti o svojim roditeljima, propitivati njihovo zdravlje i redovito ih posjećivati.
Također bi trebala sudjelovati u njihovim životima. Kada su djeca prisutna samo kada im je potrebna pomoć, roditelji bi trebali izraziti prezir i postaviti granice. Ovakvo ponašanje, koje se čini motiviranim “zauzetim” izgledom, često je pokazatelj emocionalnog zlostavljanja. Jedan od najznačajnijih problema u odnosu s odraslom djecom je stalna financijska pomoć. Pomaganje djetetu u kriznim situacijama je instinktivno, ali kada postane uobičajena praksa, roditelji postaju nesposobni sudjelovati u vlastitom životu svoje djece.
Financijska ovisnost može postati ozbiljna, jer odrasli postaju ovisni o stalnom nadzoru, a roditelji se mogu osjećati odgovornima kada odbiju pomoći. Unatoč činjenici da pomoć u teškim vremenima nije problem, ključno je da roditelji postave granice u vezi sa svojom pomoći: “Pomoći ću, ali nećeš živjeti po mojim pravilima.” Odrasla djeca trebala bi naučiti preuzeti odgovornost za vlastiti život. Kada odrasla djeca koriste emocionalne taktike kako bi prisilila roditelje na pomoć ili dobila ono što žele, to može biti razorno.
Gaslighting, koji ima za cilj izazvati sumnje roditelja u njihovu razumnost, jedan je od najštetnijih oblika prisile. Odrasla djeca mogu tvrditi da su loši roditelji ako ne uspiju pomoći ili ako nisu u stanju ništa dobro učiniti, što dovodi do značajne emocionalne boli. Roditelji moraju naučiti prepoznati ovo ponašanje i uspostaviti čvrsta pravila. Emocionalna manipulacija je neprihvatljiva i roditelji moraju odlučiti prestati dopuštati ovu vrstu igre. U konačnici, ključno je prepoznati da oprost roditelja nije preduvjet za razumijevanje svega.
Granice su važne u održavanju zdravog odnosa između roditelja i djece, a roditelji imaju pravo odlučiti što će, a što neće prihvatiti. Oprost ne uključuje ignoriranje jasnih pravila. Možda ćete moći oprostiti, ali morate prepoznati kada je prikladno reći “ne”: to će sačuvati vašu emocionalnu ravnotežu i vašu osobnu slobodu. Odrasli koji prave kompromise s djecom mogu u konačnici dovesti do štetne prakse koja nikome ne koristi.
