Jedan mladić je na društvenim mrežama kroz ispovijest podijelio jedno svoje iskustvo putovanja avionom a njegova priča je privukla veliku pažnju i izazvala dosta reakcija.
Početak leta bio je sličan ostalim letovima. Putnici su sjedili, posada kabine provjeravala je ima li pojaseva na sjedalima, a motori su se polako pripremali za polijetanje. Sve je bilo uobičajeno, gotovo dosadno. Među putnicima, u sredini kabine, bio je muškarac koji je, dok se avion približavao stabilnoj visini, odlučio slijediti većinu putnika, spustivši naslon svog sjedala kako bi mu bilo udobnije.
Nije shvatio da će taj mali pokret pokrenuti niz događaja koji će mu promijeniti dan. Nekoliko sekundi kasnije, iza njega se začuo ugodan, ali prepoznatljiv ženski zvuk. “Oprostite… Trudna sam i teško mi je disati zbog niskog sjedala”, objasnila je žena, lagano zadihana. Muškarac se odbio okrenuti. Bez puno razmišljanja, dao je izjavu koja nije ostavila prostora za raspravu, odgovorio je: “Mogu spustiti svoje sjedalo. Nije ilegalno.” Sljedeća tišina bila je dublja od buke motora.
Putnici u blizini osjećali su se nelagodno, neki su skretali pogled, dok su drugi izražavali prezir. Žena se povukla, odbijajući se prepirati, ali na licu joj se vidjela bol i tuga. Nekoliko minuta kasnije, muškarac je osjetio blagi pritisak na ramenu. Ispred njega je bio stariji muškarac, sa sijedom kosom, mirnog izgleda. Gospodine, rekao je mirno, mogu li nešto predložiti? Smješten sam u drugom redu ispred svog sjedala i nema nikoga s moje desne strane. Zamijenimo mjesta.” Muškarac je bio šokiran.
- Ponuda je bila neobična: nije došla od stjuardese, već od potpunog stranca koji nije morao ništa poduzeti. Bez riječi, pristao je, ustao i premjestio svoje stvari. Stariji muškarac sjeo je na svoje staračko sjedalo i, ne rekavši ništa, gurnuo ga je skroz naprijed. Trudnica mu je izrazila zahvalnost, oči su joj bile pune suza. Nije to bio samo fizički pristup – to je bila spoznaja da je netko promatrao njezinu patnju i odlučio joj pomoći. Nije joj bilo neugodno tražiti pomoć, ali bila je šokirana jednostavnim, ljudskim odgovorom.
Muškarac je sada u svom novom položaju promatrao starijeg muškarca. Čitao je knjigu, bez emocija ili brige, samo zahvalnost. Njegovo ponašanje bilo je tiho, ali značajno. Kako su sati prolazili, muškarac je razmišljao o tome što se dogodilo. Sjetio se svakog puta kada je bio ljubazan i odlučio se za udobnost ili dosljednost. Sjetio se očeve mladenačke izjave: “Ljubaznost ne košta ništa, ali je vrijednija.” nego zlato.” Tog dana shvatio je koliko je lako to zaboraviti. Kad je avion sletio i putnici izašli iz njega, čovjek je pozdravio starijeg čovjeka. „Hvala vam… Nisam se smatrao nerazumnim. Usadili ste mi nešto.“
Stariji čovjek se pretvarao da se smiješi, ali je i dalje imao blagi osmijeh na usnama. Svi mi obično zaboravljamo pogledati preko naslona vlastitih sjedala. Nije važno – najvažnije je što radimo kada se prisjetimo. Te su mu riječi ostale u sjećanju dok je izlazio iz aviona. Shvatio je da se toga dana dogodilo nešto važnije od samog putovanja: naučio je lekciju o tome kako suosjećati s drugima.
U društvu koje je često previše zaokupljeno vlastitim brigama, jedna mala radnja može promijeniti nečiji dan, pa čak i njihovu životnu filozofiju. Stariji čovjek nije se bavio značajnim problemom na planetu, nije tražio priznanje – jednostavno je priznavao potrebu druge osobe i pružao jednostavno rješenje. Trenuci poput ovog usađuju nam osjećaj malih djela da ljudi ne očekuju ništa od nas.
A povremeno su najznačajnija djela ona koja ostavljaju najveći dojam. Taj let je bio tipičan, ali završio je na noti da empatija nije slabost već moć i da, čak i ako vjerujemo da imamo pravo na nešto, često to možemo dati nekome drugome tko je u treba ga više.
