Na sahrani svog supruga jedna mlada udovica je primjetila nepoznatu djevojčicu koja je u ruci držala ružu koju je spustila na kovčeg. Kada je saznala ko je ona cijeli njen život se promijenio.
Ljudi su odlazili jedan po jedan, ostavljajući za sobom cvijeće i prazne riječi koje više nisu imale nikakvog značaja. Jelena je promatrala grob svog supruga, smješten između tuge i zbunjenosti. Nedostajale su joj suze. Jedan pogled prelazio je preko lica, pokušavajući pronaći značenje u svakom događaju. Nakon toga, promatrala je svoju mladu damu, djevojčicu koja je možda imala devet godina, s pletenicama i starim kaputom, imala je crvenu ružu i gledala je u tlo. Prišla joj je polako, kleknula i nježno upitala: “Draga, znaš li što radimo?” Djevojčica ju je pogledala, oči su joj preplavile emocije.
“Razumijem”, rekla je. “On mi je otac.” U tom trenutku Jelena je shvatila da je izgubila i muža i da je cijeli njezin brak bio utemeljen na laži koju još nije otkrila. Jelena je zurila u mladu djevojku, ne mogavši shvatiti što je upravo čula. Hladan vjetar je šibao latice ruže po groblju, a u daljini se čulo samo tiho šuštanje grana. „Što si rekla?“ upitala je, s tek malo muke u glasu. „Moj otac“, ponovila je djevojka. „Zvao se Marko Petrović.“ Jelena je primijetila promjenu u nadmorskoj visini tla. To je bilo ime njezina muža.
Nije mogla disati. Osvrnula se oko sebe, pokušavajući pronaći objašnjenje, lice koje bi pokazalo da je to šala, zabluda ili san iz kojeg će se probuditi. Svi su već otišli. Ostale su samo djevojka i ona. „Tko te je doveo ovamo?“ upitala je drhtavim glasom. „Pratila sam majku“, rekla je tihim glasom. Međutim, moja majka nije htjela da se ona miješa. Rekla je da će ljudi gajiti ogorčenost prema njoj. Jelena je u tom trenutku prepoznala tu ženu – bila je prisutna u sjeni i promatrala, ali nije prišla bliže. Nije znala kako odgovoriti. Nije znala je li uopće sposobna pitati. Jednostavno je promatrala malo dijete koje je sada držalo ključ njezina braka. „Kako se zoveš, dušo?“ upitala je. „Mila“, odgovorila je mlada djevojka, pružajući joj crvenu ružu.
- „Tata mi je objasnio da je ruža utjelovljenje ljubavi. I ako mu se išta dogodi, trebala bih mu dati jednu.“ Jelena je zgrabila ružu i osjetila kako joj prve suze teku niz lice, to je bio prvi put od prethodne noći. Osjetila je bol, ne samo zbog izdaje, već i zbog spoznaje da je cijela muževa priča bila poluistinita. Te noći nije spavala. Nije pokazala nikakve emocije. Jednostavno je sjela na pod spavaće sobe, promatrajući njihove vjenčane fotografije. Na jednoj od njih on ju je držao za rame, osmijeh koji više nije djelovao iskreno. Sljedećeg dana krenula je u potjeru za ženom.
Željela je čuti istinu, bez obzira na stupanj boli koju je podrazumijevala. Raspitivala se i konačno joj je jedna od suprugovih kolega rekla ime – Ana, koja je prethodno radila s njim 10 godina. Kad je ušla ispred starije zgrade u predgrađu, srce joj je ubrzalo puls. Pritisnula je. Vrata su se otvorila i pojavila se žena s istim očima kao Mila. Razumijem zašto si me posjetio, rekla je Ana. tihim glasom, prije nego što je Jelena stigla išta komentirati. “Uđi.” Stan je bio jednostavan, ali dobro održavan. Na polici, među knjigama, bila je slika Marka s njegovom malom kćerkicom u naručju.
Jelena je prepoznala da je tresla nogama. “Koliko dugo?” upitala je. Ana je izdahnula. Otkad je Mila stvorena. Nikad ti nije rekao. Razumio je da ne može živjeti s krivnjom, ali nije imao smjelosti da je prizna. I nije te izdao tijekom godina, Jelena. Nije uspio… jer mu je nedostajala moć da se suoči s istinom. “Zašto me sada obavještavaš o ovome?” upitala je. Zato što želim spriječiti Milu da odraste s uvjerenjem da je ona pogreška, rekla je Ana. Tvoj suprug ju je obožavao. Možda nije bio besprijekoran, ali ju je njegovao svom svojom strašću. Također, imaš pravo znati istinu.”
Jelena je dugo šutjela. Nije bila sigurna treba li prezirati ili žaliti. Kad je ustala da ode, čula je tihi zvuk iza sebe: hoćeš li se vratiti? upitala je Mila. Obišla ju je i gledala. Dugo. Nakon toga ju je pljesnula po ramenima. Hoću, Mila. Hoću.” Prošlo je nekoliko mjeseci. Jelena je redovito posjećivala Milu. Nosila joj je knjige, kolače i pričala joj o ocu. S vremenom je bol postala mirno iskustvo. Jednog dana, dok su sjedile u parku, Mila ih je pogledala i rekla: “Znate li da ste vi jedine koje su došle?” Jelena se nasmijala kroz suze. Možda zato što više nisi samo njegova nasljednica.
Sada sam sastavljena od tebe. Vjetar je prelazio vrhove drveća, noseći miris jorgovana. U tom trenutku shvatila je da mu je oprostila ne zato što je to zaslužio, već zato što je trebala biti mirna. Dok su zajedno šetali parkom, Jelena je izgubila muža, ali je dobila nešto važnije: istinu, dijete koje ju je naučilo značenju ljubavi bez neprijateljstva, kao i srce koje je znalo ponovno voljeti.
