Žena koja je u svojim mlađim danima odlučila da usvoji dječaka iz doma za nezbrinutu djecu i brine se o njemu je upravo od njega kada je odrastao doživjela veliku nepravdu.
Nakon svađe izbacio je svoju majku iz rezidencije. Kasnije je saznao da je ona nasljednica budžeta od 100 milijuna dolara – ali onda je bilo prekasno… Daniel Foster imao je 8 godina kada ga je Margaret posvojila. Posvetila je oba svoja posla pružanju mu najboljih škola i puteva, zbog čega je vjerovao da mu je sve što posjeduje darovala ona. Međutim, njegovo uvažavanje godina koje su uslijedile počelo je nestajati. Kako su mu karijera i brak propadali, Daniel je postajao ogorčen i agresivan.
- Danas, u svojoj 78. godini, Margaret je ponekad zaboravljala male detalje, poput računa od 700 dolara, važnog komada papira, i on je to smatrao nemogućim. Jedne vruće srpanjske večeri posvađali su se. Savjetovala mu je da napusti svoja opasna zanimanja i pronađe stalno. Daniel je viknuo: Ako ti se ne sviđa kako živim, možeš otići! Ovo je sada moja rezidencija. Margaret je umanjila važnost svoje šalice čaja i tiho rekla: Nikada ti nisam htjela biti teret. Uzela je svoj mali kofer i otišla bez riječi.
Daniel je osjećao samo prazninu, nije shvaćao da je upravo izgubio nešto važnije od kuće u kojoj su stajali… Tjedni su prolazili, a Daniel nije odgovarao. Njegov život je i dalje vodio u katastrofu – nagomilani dugovi, propala ulaganja i bankovni pozivi. Jednog jutra stiglo je pismo. Margaretino ime bilo je navedeno na omotnici. Unutra je bio jednostavan komad papira. Bila je to želja. Moj dragi Daniel, počelo je pismo. Ako ovo čitaš, to implicira da sam napustila ovo mjesto. Napuštam svu svoju imovinu u tvoju korist – osim kuće, koja je osnovana kao zaklada za brigu o napuštenoj djeci.
Moja imovina, dionice i nekretnine su vrijednije nego što itko može povjerovati. Moj jedini uvjet bio je da ostanemo obitelj do kraja. Priloženi dokumenti pokazivali su uznemirujuću istinu: Margaret je naslijedila sestrinu korporaciju i posjedovala je imovinu od preko 100 milijuna dolara. Daniel se srušio u stolicu. Oči su mu bile ispunjene emocijama, ne zbog novca, već zbog ogromnog tereta gubitka. Prošli put kad ju je vidio, riječi su mu se u mislima ustajale: “Ako ti se ne sviđa način na koji ja živim, možeš otići.” Nekoliko dana kasnije, sudjelovao je na njezinom malom sprovodu.
Stajao je sam kraj groba, ne mogavši pronaći ni riječi. Od tog dana, Daniel je odlučio promijeniti svoj način života. Zamijenio je svoju tvrtku za gotovinu i otplatio svoje dugove, a osnovao je i zakladu u Margaretino ime. Svake godine, na njezin rođendan, putovao je u dječji dom u koji je ona napustila svoj dom i pomagao im koliko je god mogao. Međutim, pokušao je učiniti sve što je želio, ali nije mogao izraziti što mu je taj dan trebalo: „Hvala vam što ste mi sve pružili.“
Bonus tekst:
Danas je čokolada uobičajena u svakodnevnom životu ljudi i jedna je od najcjenjenijih slastica na Zemlji. Međutim, put njezina razvoja nije bio baš ugodan. Priča o podrijetlu čokolade smještena je prije tisuća godina u središte drevnih srednjoameričkih kultura, gdje je funkcionirala drugačije od onoga što danas poznajemo. Prvi koji su značajno koristili kakao bili su Maje, a zatim Azteci, koji su njegova zrna koristili za stvaranje napitka zvanog “xicocolatl” – gorke, osvježavajuće tekućine bez šećera, pomiješane s vodom, začinima i ljutom paprikom.
Ovo piće nije bilo samo jednostavna poslastica, već slavlje u posudi. Smatralo se da pojačava moć, snagu, pa čak i božanske atribute. Vladari poput Moctezume pili su ga svaki dan, vjerovali su da će im pojačati snagu i fokus. Međutim, kakao nije bio cijenjen samo zbog svog okusa. Sjemenke kakaa koristile su se kao oblik valute. Povijesni zapisi pokazuju da Za kupnju pilića bilo je potrebno 10 zrna, dok je 100 bilo potrebno za kupnju kvalitetne tkanine. U toj kulturi kakao nije bio samo hrana, već i sredstvo plaćanja, simbol ponosa i duhovne vrijednosti.
Kada su španjolski kolonisti stigli u Novi svijet u 16. stoljeću, nisu primijetili dotično izvanredno piće. Hernán Cortés i njegova posada prepoznali su značaj dokumenta pa su ga odlučili pokazati europskom dvoru. Međutim, gorak okus nije bio ugodan Španjolcima. Počeli su ga mijenjati – dodavali su mu ljute sastojke i šećer i cimet, stvarajući blaže i ugodnije piće koje je brzo postalo miljenik aristokracije.
