Često se i kod nas mogu čuti priče o krađi tek rođenih beba iz bolnice i veliki broj majki i danas nakon decenija potrage ne gube nadu da će pronaći svoju djecu. Danass imamo priču na tu temu.
Pet godina je prošlo otkako je Emina naučila živjeti bez ičega. Od tada, medicinski kartoni dokumentiraju da je njezino novorođenče umrlo u rodilištu. Bila je mlada, siromašna i nije imala samopouzdanja da išta propita, a nije imala ni sredstava da pronađe tijelo. Potpisala je dokumente i otišla, noseći sa sobom bol koja ju je paralizirala. Taj dan bio je trenutak koji joj je promijenio život. Kako bi živjela u velikom gradu, Emina je postala njegovateljica. Ironično, jedino mjesto gdje je pronašla harmoniju bilo je društvo druge djece. Nije imala izbora, bila je prisiljena to učiniti.
Posljednju godinu posvetila se obitelji Hadžić. Faruk i Samira Hadžić bili su ugledan, moćan i privlačan par. Imali su sina Adisa, koji je imao pet godina. Zaposlili su Emira da se brine o njemu nakon škole i da ga uspava navečer. Adem je bio izuzetan. Pametan, tih i s tužnim, velikim očima koje su Eminu podsjećale na nešto… nešto što nije mogla opisati. Od prvog dana, Emina je prepoznala čudnu, neintuitivnu povezanost s dječakom. Nije to bila samo ljubav njegovatelja. Bila je značajnija, sirovija i majčinskija.
Vjerovala je da ga je oduvijek poznavala. Jedne večeri, dok ga je pokušavala uspavati, Adem je stavio svoju malu ruku na Emininu. “Reci mi što znaš o svom sinu, Emina”, rekao je tihim glasom. Shvatio je da je Emina izgubila dijete, jer mu je jednom prilikom, tijekom rijetkog naleta vjere, rekla. Emina se pretvarala da se smiješi. Njegovo će ime biti Amar. Imat će dvije valovite dlake, slične tvojima, i madež koji se nalazi ovdje. Lagano mu je pritisnula desno rame. Adem je zaspao.
- Emina je spustila glavu, bez riječi, plakala je za davno izgubljenim Amarom. Međutim, nešto ju je natjeralo da se vrati u spavaću sobu. Čučnula je nad dječaka kako bi ga zaštitila. Usred noći primijetila je nešto. Na Adisovom desnom ramenu, točno na mjestu njezina kontakta s njim, nalazio se sićušan, jedva primjetan madež. Isti oblik, ista boja i na istom mjestu koje je spomenula. Emina se zaledila. Srce joj je počelo lupati. Milijarde ideja prolazile su joj kroz misli. To je jednostavno slučajnost, pomislila je u sebi. To nije istina. Međutim, instinkt majčinstva bio je jači od razuma. Počela je istraživati. Diskretno. Iskoristila je priliku dok su Hadžići bili na putu.
Upala je u Farukov ured. Preko dokumenata pronašla je dosje, velik i star. U njemu je umjesto rodnog lista i dokumenata o posvojenju (što je i očekivala) pronašla izvješće, to nisu bili dokumenti. Ne izvješće o posvojenju, već originalno medicinsko izvješće iz bolnice “Dr. Isaković” za majke i njihovu djecu od prije pet godina. Datum je bio isti kao i rođendan njezina Amara. U izvješću je pisalo: Dečko, na takav datum… sa smrću od 5 sati… tijelo prebačeno na mjesto kremiranja. Međutim, ispod njega, rukom pisana poruka glasila je: “Faruk H. Sremska Mitrovica me kontaktirao.
Platio.” Emina je izgubila papire. Nije mogla disati. Shvatila je. Njen sin je još uvijek živ. Oduzet joj je. Također, u skladu s naredbama poslodavca. Pet godina pokušavala je uspavati dijete koje je imala, ali su joj otmičari umjesto toga platili. Užas spoznaje zamijenila je određena doza hladne odlučnosti. Emina nije pokazala nikakve emocije. Shvatanje da je njen sin još uvijek živ, unatoč lažnom imenu, povećalo joj je moć. Nije se odmah obratila Hadžiću. Shvatila je da su moćni i da će lako srušiti riječi jadne dadilje. Nije mogla zabiti novi kolac u zemlju ako ga ponovno izgubi. Kada su se Faruk i Samira vratili u svoj dom, Emina se i dalje ponašala kako je namjeravala.
Šalila se, ali bila je zabrinuta za Adisa. Međutim, svaki dan, dok je pripremala Addisa za spavanje, krišom bi pogledala madež na njegovom ramenu, tamo bi ga obuzdala, bez komentara, bez prijekora. Istovremeno je počela prikupljati dokaze. Iskoristila je svoje ograničeno znanje o medicinskoj povijesti. Saznala je da Faruk ima starijeg brata koji je bio posvećen pravu, istu osobu koja je sudjelovala u incidentu s otmicom bebe prije nekoliko godina. Trag obmane bio je pred njim, to je bilo jasno i nepokolebljivo. Dodatno je pronašla svoju staru medicinsku iskaznicu. Na njoj se Emina sjetila da ima negativan Rh broj. Faruk i Samira bili su zaraženi Rh faktorom.
Unatoč tome što to nije bio definitivan dokaz roditeljstva, bio je to čvrst pokazatelj da Adam nije njihovo biološko dijete. Kada je prikupila potrebne dokaze – izvješća, dodatne detalje o Rh faktorima, potkrepljujuće dokaze prijatelja koji je potvrdio Farukovu povezanost s odvjetnikom – odlučila je poduzeti mjere. Nije se pojavila na policiji. Posjetila je najpopularniju televizijsku emisiju koja je raspravljala o velikim izloženostima. Pokušala je učiniti ili ništa ili sve.
Nekoliko dana kasnije, Samira i Faruk su se opuštali u svojoj luksuznoj rezidenciji. Emina se pojavila na televiziji. Bila je mirna, ali je posjedovala neobičnu količinu moći. Ispričala je svoju priču. Pokazala je sve dokaze. Pokazala je Adisovu fotografiju, s velikim, tragičnim očima i malim znakom na ramenu. Uslijedio je kaos. Novinari su opkolili selo Vila Hadžić. Odvjetnik im je preporučio da šute. Međutim, prava istina je već bila otkrivena. Sudbina je dalje napredovala. Uz pomoć javnosti i pravnih naloga, zatraženo je hitno DNK testiranje. Ishodi, zajedno s Emininom pobjedom, potvrdili su njezinu priču: Emina je bila Adisova biološka majka.
Hadžić je bio kriv za krađu i sudjelovao je u krađi djeteta. Njihovo “savršeno” kraljevstvo je srušeno. Unatoč svim fizičkim dokazima, jedino što ih je stvarno suočilo bila je majčina ljubav. Eminin sin je spašen. Nije bilo jednostavno. Adem, koji je poznavao samo Faruka i Samiru, nije bio svjestan. Bilo je sporo, predano i strpljivo. Međutim, svaki dan, Emina bi ga uzela u naručje, znala bi da je konačno na pravom mjestu. Instinktivni strah koji ju je proganjao pet godina konačno joj je pružio opuštanje.
