Vrlo često e odnos između svekrve i snahe napet i komplikovan a najčešći trazlog je što starija žena misli da supruga njenog sina nije dovoljno dobra za njega.
Svaka žena ima određenu granicu izdržljivosti. Godinama pokušavam pomaknuti svoju, poput linije pijeska koju ocean neprestano pokušava smanjiti. Očekivala sam da će biti jednostavnije, da će se umoriti i da će me konačno prihvatiti. Kad sam se udala za Marka, očekivala sam da ću pronaći sklad. Njegov osmijeh je bio primamljiv, a zagrljaj siguran. Međutim, nisam shvaćala da brak s njim uključuje i neraskidivu povezanost s njegovom majkom Marijom.
Od prvog dana, ona je bila tiha vođa našeg doma. Imala je potpunu kontrolu nad svime. Nije to uspjela učiniti tiho; umjesto toga koristila je primjedbe, pasivnu agresiju i, što je najvažnije, preko Marka. Ispitivala je što pokušavam. Je li to opet ista kokoš? Marko u tome ne uživa, ali ti to nikada neće otkriti, dušo. Ona je diktirala kako odgajam svoju djecu. „Mila je previše perverzna. U moje vrijeme, djeca su znala red. A Marco? Marko bi šutio.
Jednostavno bi promatrao svoju hranu i mijenjao temu. To je bilo bolno. Bilo je bolnije od bilo koje od otrovnih riječi koje je izgovorila. Njegov nedostatak komentara bio je suučesništvo. Nedjeljna večera naše obitelji bila je moj najveći pakleni. Postala je platforma za njezino kazalište. Svaki tjedan pronalazila bi novi način da me uvrijedi pred cijelim svijetom, a istovremeno bi me tjerala da osjetim punu snagu udarca. „Neke žene su stvorene da budu supruge“, komentirala bi, gledajući mog supruga s lažnim prezirom. „A neke, jednostavno da budu domaćice.“ Svi bi se ugodno smijali, a Marko bi se zakašljao. Ugušila bih suze i stisnula čeljust, govoreći: „Još krumpira, Maria?“ Međutim, tog dana nije uspjelo. Bila je nedjelja navečer, kasno poslijepodne, mirisalo je slično onome od pečenja.
- Maria je stigla ranije. Čula sam je kako razgovara s mojom šestogodišnjom kćeri Milom u hodniku. Prišla sam bez imalo uzbuđenja, nisam htjela prekidati. Znaš, dušo”, rekla je Maria mojoj kćeri, “moraš biti inteligentna kad odrasteš. U konačnici nećeš nalikovati svojoj majci. Ona je samo parazit. Počiva na leđima tvog oca jer nema drugog izbora. Led. Vatra. Opet, led. Osjetila sam kako mi krv teče niz lice i ruke su mi se počele tresti. Riječ “parazit” mi je ostala u sjećanju. Ja, koja sam zapošljavala honorarno kako bih mogla voditi djecu na aktivnosti? Ja, koja nadgledam sve financije rezidencije? Nešto je pošlo po zlu. Trajno. Tiho sam izašla u hodnik, dopuštajući im oboma da me vide. Mila me pogledala sa strahom u očima. Maria se uspravila, s hladnim, arogantnim osmijehom na licu, kao da je upravo djetetu pokazala tablicu množenja.
Obratila sam joj se. Glas mi je drhtao, ali nije me bilo briga. Znate, gospođo Maria”, rekla sam glatko, ali s osmijehom koji je blijedio. Više puta ste me uništili. Pretpostavila sam – starija si, majka si mog supruga, treba te poštovati. Međutim, poštovanje se ne postiže nepoštovanjem drugih i trovanjem djetetovog uma mržnjom. Nije to tvoja izgubljena snaha, to je ljudskost koju, bojim se, nikada nisi posjedovala. Svi su bili bez riječi. Marco je upravo prolazio kroz dnevnu sobu, a moj sin je skrenuo pogled s računala. Iako je Mila bila samo mala djevojčica, ipak je prestala disati. Sjela je na pod. Svekrva me nekoliko sekundi gledala s nevjerojatnim šokom, a zatim se nasmijala.
Upravo su te neobične, zadirkujuće i visoke crte lica uzrokovale da se s vremenom naježim. “Oh, pogledaj je”, rekla je mašući rukom. “Konačno je progovorila.” Sramotno je što nisi bila toliko pametna koliko si trebala biti u odabiru te pristupačne vjenčanice. Kad bi samo razumjela svoj položaj. Duboko sam uzdahnula. Nisam to htjela učiniti. Oči su me boljele, ali sam ipak uspjela izdržati. „Razumijem svoj stav, Maria“, rekla sam tiho, ali artikulirano. „Ovdje, uz svog supružnika i djecu. Problem je u tome što si ti zaboravila svoj.“ Nakon toga, Marko je zauzeo svoj stav.
Potrčao je prema nama. Srce mi je potonulo. Očekivala sam isti stari obrazac: „Hajde, mama… Hajde, draga… Molim te, nemoj.“ Očekivala sam da će ostati u sredini, što je u prijevodu značilo da će podržati njezinu stranu. Očekivala sam da će me izdati svojim nedostatkom riječi. Međutim, nije uspjelo. Otišao je ravno do majke. Ruke su mu treperile. Primijetila sam bijeli trag blizu njegovih usana. „Mama“, rekao je prepoznatljivim glasom. Nije imao bijesa ni tuge, bio je… konačan. „Dosta. Desetljećima sam šutio. Odlučio sam šutjeti jer želim da se ne upuštaš u sukob, jer mi se to gnuša.
Međutim, ne mogu sjediti i gledati kako sramotiš ženu koja se svega odrekla za ovu rezidenciju. Ženu koja me podržavala dok sam se raspadala.“ Promatrala ga je kao da ne razumije što čuje. Lice joj je deformirano. Štitiš li nju? Mene? Svoju majku, koja te rodila?” „Ne“, rekao je, glas mu se vratio u normalu. Ne sudjelujem ni u kakvoj obrani. Samo želim da shvatiš istinu. Dok si ti sugerirao da nije dovoljno dobra za mene, sjedila je sa mnom tijekom noći u nadi da će me spasiti od bankrota. Dok si je optuživao za lijenost, ona je posvetila dva posla djeci kako bi imala ljetni odmor.
Dok si je ispitivao o ručku, ona me je podučavala kako postati otac. Ti si promatrao samo sebe, ona je promatrala nas. Tišina. Funkcionirale su samo kazaljke starog zidnog sata. Svekrva supruga zadržala je dah, pokušavajući pronaći riječ. „Marko“, rekla je hrapavim, nepovezanim glasom, ali je ipak pokušala progovoriti. „Sine…“ „Ne, mama“, prekinuo ju je. Ne ‘san’. Samo Marko. Ja sam odrastao muškarac. I sada, prvi put, imam izbor. Odabrao sam nju. Odabrao sam svoju obitelj. Ustao je sa stolca, pronašao moju ruku i krenuo prema meni. Prsti su mu bili čvrsti i održavali su temperaturu. Nisam mogla vjerovati. Prvi put – zaustavio se ispred mene, a ne pored mene.
Svekrova majka ustala je. Lice joj je bilo sivo. Polako je uzela torbicu i rekla ozbiljnim glasom: Nikad nisam očekivala da ću doživjeti da vidim kako mi sina ubija žena koju nisam dobro poznavala. Nisi ga napustila, Maria”, rekla sam glatko, imajući snage da mu uzvratim. Usadila si mu novu ljubav, iako nisam znala kako. Otišla je bez riječi. Te večeri, Marko je malo govorio. Jednostavno je sjedio pored mene na kauču i nastavio me držati za ruku kao da će pobjeći. “Razumiješ”, rekao je, “nikad nisam bio uzbuđeniji zbog tebe nego sada. I nikad nisam bio nezadovoljniji sobom. Trebao sam te ranije zaštititi.” “Ne”, rekla sam tiho. Nije ti to trebalo ni jednom.
A trebalo ti je. “Uspjeli ste večeras.” Svekrva nije posjetila obitelj mjesecima. Međutim, jednog dana je stigla. Bez ikakve intrige. Jednostavno je stajala na ulazu s košarom kolačića u posjedu, govoreći: “Izrađeni su prema vašim specifikacijama. Ako želite, možemo ih sve zajedno pojesti.” Promatrao sam Marka, on je pristao. Dao sam joj pristup. Jer sam naučio: ne morate uspjeti da biste dokazali svoju vrijednost. Ponekad je dovoljno samo prestati šutjeti.
