Jedan bogati muškarac je odlučio da surovo otjera svoju suprugu i njihovo petoro djece i izbacio ih je na ulicu bez igdje ičega. Međutim desio se preokret koji nije ni sanjao.
„Nikada se više neću vratiti da vas vidim u ovoj rezidenciji – vas ili vašu djecu!“ Zvuk glasa Don Ernesta Villarreala prekinuo je tišinu noći. U mramornoj dvorani svoje vile u Guadalajari, Magdalena je stajala nepomično, dok se iza njezinih nogu skrivalo pet pari prestrašenih očiju. „Ernesto, ovo su vaša djeca“, rekla je tihim glasom. Međutim, on je već napunio čašu vina, lice mu je bilo hladno i okrutno.
Intrigirate me. Svi me vi intrigirate. “Izlazi iz mog života.” Magdalena je zagrlila sina, što ju je rasplakalo, a zatim je uzela ostalu djecu i odvela ih do ulaza. Čuo se samo zvuk brave dok su napuštali kuću u kojoj su se nadali živjeti vječno. Vani je vruća noć slavila njihovu bijedu. Kamioni su prolazili, a da nisu primijetili obitelj bez krova nad glavom. Magdalena je satima šetala s koferom koji je sadržavao brojne predmete i dokumente. Kad su stigli u park, djeca su se okupila oko klupe.
Mama, je li sigurno vratiti se u kuću? upitala je Camila nesigurnim glasom. Magdalena je samo oblizala usne i pogledala u nebo. U tom trenutku, prvo su se začuli udaljeni koraci i glas je izgovorio rečenicu koja će trajno utjecati na njihove živote… Iz tame je izronio stariji muškarac, vedrog izgleda i odgurnuo se. Bio je to Don Javier, mladić koji je bio susjed, čovjek koji je uvijek cijenio Magdalenu. “Magdalena?” rekao je tiho, a zatim pogledao djecu koja su… sklupčana na klupi. “Što ti je učinio?” Suza joj je tekuće potekla niz obraz, ali ju je brzo obrisala.
- “Istjerao nas je.” Nemamo kamo otići.” Don Javier je promrmljao, skinuo šešir bez riječi, a zatim rekao: “Pratit ćeš me.” Njegova mala rezidencija u predgrađu bila je skromna, ali privlačna. Djeca su spavala na grubim površinama za spavanje, prvi put te noći u sigurnosti. Magdalena je sjedila kraj prozora i promatrala početak, donijela je odluku – neće dopustiti da je mržnja svlada. U sljedećim mjesecima posvetila se zadatku. Ribala je tuđe domove, šivala im odjeću, pa čak i reklamirala domaće kolače na tržnici.
Djeca su joj pomagala koliko je god mogla – Camila se brinula za svoju mlađu braću i sestre, dok je Mateo nosio kutije s robom za lokalno stanovništvo. Bili su siromašni, ali su i dalje bili obitelj. Prošla je godina dana. Magdalena je uspjela uštedjeti dovoljno da otvori malu trgovinu mješovitom robom. Unatoč maloj veličini, trgovina je brzo postala popularno mjesto u okrugu. Ljudi nisu samo tražili namirnice, već su tražili i čuti Magdalenin smijeh i pružiti smjernice.
Djeca maturiraju. Camiline akademske sposobnosti bile su iznimne i Dobila je stipendiju za pohađanje srednje škole. Mateo je postao najslavniji nogometaš u lokalnom klubu. Čak su i najmlađi, Luisito i Tom, napustili strah od noći i ponovno počeli sanjati. A Ernesto? Njegov ekstravagantni način života isprva je počeo posrtati. Njegova tvrtka propala je kada je napravio rizičnu investiciju, društvo ga je napustilo, a žena koju je imao izbacila je članove njegove obitelji jer su potrošili posljednji novac i otišli s mlađom ljubavnicom. Jedne večeri po kiši, tri godine nakon događaja, Ernesto se vratio u Providenciu. Njegovo prethodno prebivalište više nije pripadalo njemu.
Kuću su kupili stranci. Zauzeo je svoje mjesto na pločniku, natopljen kišom i shvatio da nema kamo otići. Nakon toga, čuo je smijeh. Radost svoje djece. Prošetao je okolo i promatrao svjetlosnu predstavu male trgovine preko puta ulice. Natpis na kojem je pisalo: “Magdalena i sinovi” pojavio se u izlogu, miris svježe pečenog kruha prožimao je ulicu. Ernesto je ušao unutra. Ubrzo je tišina ispunila prostor. Camila ga je prva primijetila, sada mladić u školskom kaputu. Matteo se smjestio iza pulta, ostajući nepomičan. Magdalena je izašla iz kuhinje, prekrivena brašnom.
Što želiš, Ernesto? Nježno ga je upitala. Slinio je u glavi. “Htio sam te zamoliti… za oprost.” Ali te žbice. Čuo se samo zvuk kiše koja je udarala u prozor. “Molim te”, rekao je, glas mu je postajao sve jači. “Nemam nikoga. Nemam ništa.” Magdalena ga je dugo čekala. U njezinom pogledu više nije bilo boli, umjesto toga, imala je više moći. Ernesto, rekla je na kraju, “Sve što ovdje promatraš izgrađeno je bez tebe. Stekla sam znanje da se mogu osloniti na tebe bez tvoje pomoći i da se djeca mogu osloniti na tebe bez tvog nadzora.” Oči su mu bile pune emocija. “Mogu li… pokušati ih barem malo utješiti?”
Djeca su se promatrala. Camila je prva prišla i zagrlila ga, ali bez riječi. Mateova ruka bila je ispružena, ali bez topline. Bio je to konačni oproštaj, ali ne i potpuni zaborav. Magdalena je pokazala na ulaz. Možeš otići s počastima. Međutim, Ernesto, više nisi vladar. Ovo je rezidencija u kojoj sada živimo. Ernesto se odvažio izaći na kišu. Njegov se profil spuštao prema ulici, manji nego ikad prije.
Nakon njega, Magdalena, koja je bila u toploj trgovini, zagrlila je djecu. Oduševljena sam tobom, rekla je tihim glasom. “Ovo je kuća nas.” Naših života.” Te večeri, uz miris kruha i buku smijeha, obitelj je slavila nešto značajnije od bogatstva: slobodu i moć koju su posjedovali kao cjelina.
