U današnje vrijeme se sve više brakova raspada a razvode se supružnici koji su u braku bili nekoliko decenija. Razlozi su u svakom slučaju individualni a mi vam danas donosimo jedan takav primjer.
Pričamo vam priču o velikoj hrabrosti, gubitku i ponovnom otkrivanju sebe, priču o ženi koja je, nakon godina ljubavi, dosljednosti i odanosti, prepoznala da kraj ne mora dovesti do poraza. Umjesto toga, može dovesti do novog početka. Zove se Veronika. Tog dana, umjesto cvijeća i zajedničkog doručka, čula je rečenicu koja joj je promijenila život: Idem… nekome drugome. Bez vike, bez plakanja, bez zabave – samo tišina.
Sjela je, u kaputu, s torbom na boku, i promatrala muškarca s kojim je bila partnerica 35 godina, kako polako sprema četkicu za zube. Markus je imao temeljito razumijevanje onoga što pokušava. Sve je bilo isplanirano, svaki aspekt je pažljivo razmotren, a svaki razgovor tijekom prethodnih mjeseci bio je namjerno usmjeren na to da je uspava s lažnim nadama u mirnu budućnost. Dok je ona razmišljala o putovanjima s njim i produženim doručcima, on je već živio u drugom postojanju.
Tog dana, njezin svijet je uništen. Sve što je godinama gradila – vjera, navika, ljubav i dom – postalo je tiho i prazno. Markus nije pokazivao žaljenje. Samo utjehu. Napustio je kuću kao da ide na redovan put, ostavljajući i ključeve na stolu, bez povratka. U tom trenutku, Veronika je shvatila koliko su im se životi udaljili, ali to nije htjela vidjeti. Prvih nekoliko dana vjerovala je da će se vratiti, da je to samo privremeni problem. Pokušala je komunicirati, ali nije uspjela objasniti. Bio je odsutan.
- Tada je shvatila – nije otišao iznenada, već je mjesecima ili čak godinama izgovarao riječi oproštaja. Počela je prepoznavati oznake: prezrive poglede za večerom, vikende posvećene “pecanju”, telefonske pozive koje je prekidao čim bi ušla u sobu. Sve se na kraju spojilo, s malim, pojedinačnim dijelovima koji su predugo bili skriveni, kako bi stvorili sliku izdaje koja je predugo bila skrivena. Najteži aspekt bio je nositi se sa znanjem da su drugi imali, a ja nisam.
Prijateljica s odmora ju je zavarala rekavši joj da je Markus već bio u vezi s drugom ženom. Osjećaj izdaje, plus bol same izdaje, bio je intenzivniji od osjećaja napuštanja, ne samo od supruge, već i od ljudi koje je smatrala prijateljima. Veronika se izolirala. Dugo nije mogla jesti, spavati ili razgovarati s drugima. Dani su se pretvorili u tihe minute, a minute u beskonačno ništavilo. Sve dok jednog jutra nije stiglo pismo. Markusov rukopis. Hladan, bez emocija, bezbrižan: “Znam da ne zaslužujem oprost… ali nisam znao kako da te obavijestim.”
Nije to bilo priznanje neuspjeha, već izjava o tome kako se osjećao. Veronika je tada shvatila ono što mnoge žene razumiju tek kada ostanu same – da ljudi ponekad ne odustanu od ideje da te napuste, već zato što se više ne mogu brinuti o sebi. Prema psihoterapeutkinji Sandri Bošković, koja je u intervjuu za časopis Puls života govorila o emocionalnim teškoćama u kasnijim godinama, najveća prednost žene u tim situacijama je njezina sposobnost preživljavanja gubitka ljubavi bez potrebe za osvetom. „Tuga se ne smatra slabošću, već primjerom istinske ljubavi.
Međutim, ako iz te tuge možete stvoriti novo značenje, onda je iscjeljenje zaista učinkovito“, kaže Bošković. Na kraju je Veronika počela disati drugačije. Bez Markusa, ali s više vlastite osobnosti. Stekla je sposobnost hodati novim putem, ni iz čega, bez velikih ciljeva. Počela je uživati u malim ritualima, poput ispijanja kave, mirisa vrta i tišine. Putovala je na kratka putovanja s društvom, sudjelovala u tečaju keramike, čitala, pisala i, prvi put nakon godina, radila je ono što je uživala, a da se ni s kim nije morala brinuti. Njezin novi život bio je miran, ali značajan. „Više ne tražim radost u drugima“, rekla je u phỏng vấnu za web stranicu „Žena i život“ koja je izvijestila o njezinoj priči.
Sada razumijem da sreća ne proizlazi iz obećanja, već iz sposobnosti da se pogledate u ogledalo i izrazite zahvalnost za činjenicu da ste još uvijek živi i imate srce koje može biti…“ voljena. Vrijeme je prolazilo i Veronika je polako shvatila da nema obvezu biti savršena supruga, niti ispuniti očekivanja drugih. Samopoštovanje je postalo njezina nova filozofija. Shvatila je da zaključak poglavlja ne znači nužno kraj života, već priliku za novi početak. Mnogi vjeruju da bi se žene te dobi trebale vratiti tišini, ali ona je odlučila progovoriti. Upisala se na tečaj posvećen keramici, kupila je bojice i počela crtati. Sve je to bilo jednostavno, prirodno i slobodno.
Kako je psihologinja Ivana Kordić objasnila Hrvatskom radiju, „žene poput Veronike pokazuju da je život sljedećeg dana ispunjeniji od prethodnog. Kad prestanete strahovati od samoće, shvatit ćete da je ona vaš najveći saveznik.“ Danas Veronika osjeća porast zahvalnosti. Više ne mora dokazivati svoju vrijednost odobravanjem druge osobe. Njezine male radosti, miris kruha, topla sunčeva svjetlost na licu, šuštanje lišća u vrtu, postale su povezane sa slobodom.
Razumije da život nije savršen u odnosu na nju. To je njezin najveći trijumf. Jer prava ljubav nije samo ljubav prema partneru. To je ljubav prema sebi, prema životu i miru koji dolazi s odlukom da se krene naprijed. Veronika sada prepoznaje da sve što se događa ima mjesta za novo. U toj tišini, dok oblikuje glinu pod rukom, doživljava ono što je oduvijek tražila: osjećaj mira.
