I danas vjernici pravolsavne vjeroispovijesti slave sveca Avramija i za ovaj dqan se vežu neka narodna vjerovanja i običaji koje je potrebno ispoštovati radi blagostanja vaše porodice.
Pišemo o temi sv. časnog Avramija Uznika, sveca koji je svoj život posvetio prakticiranju vjere, molitvi i kontemplaciji. Njegova pripovijest nije samo priča o religioznoj vjeri, već i značajna poruka o izdržljivosti i snazi duha. Bio je čovjek koji je sve zemaljsko podredio religioznom, pronalazeći sklad u kontemplaciji i odanosti Bogu. Već kao mladić, Avramije je bio poznat po svojim vjerskim uvjerenjima.
Obožavao je posjećivati crkvu i sudjelovati u ritualima. Njegovi roditelji, koji su mu željeli pružiti pristojan život, odlučili su ga zaprositi. Unatoč njegovom početnom protivljenju, pristao je na njihovu odluku zbog njihovog poštovanja. Međutim, samo sedam dana nakon vjenčanja, pojavila se želja njegovog srca da se potpuno odvoji od Boga. Napustio je svoj dom, ostavio sve svoje stvari i povukao se u samoću, odakle je započeo svoj asketski način života.
Njegova se obitelj mučila razumjeti njegov odlazak, ali na kraju su shvatili da slijedi viši put. Riječi njegove Mudrosti, Ostanka i Pouzdanja brzo su prihvaćene. Ljudi su ga počeli posjećivati kako bi čuli njegov savjet i utješili se. Nakon što su mu roditelji umrli, Avramije je svu svoju imovinu dao potrebitima, ništa nije zadržao za sebe. Njegova je namjera bila osloboditi duh od svake povezanosti s materijalnim. Pola stoljeća Avramije je živio u osami, molitvi i postu. Samo je dva puta napustio svoju ćeliju i obišao mnoštvo.
- Prvi put se to dogodilo kada je biskup zatražio da otputuje u selo puno pogana i uvede kršćanstvo u njemu. Unatoč želji da postane svećenik, prihvatio je odluku i otišao. Sagradio je crkvu, svakodnevno se molio i pokušao zavesti ljude na kršćanstvo. Umjesto da mu se prilagode, mještani su ga podvrgli mučenju, kamenovanju i progonu, ali Avramije nikada nije pokazao ljutnju.
Napadali su ga oni koji su u njega htjeli usaditi mir i ljubav, no on je i dalje nastavio moliti za one koji su mu nanosili bol. Na kraju su mu strpljenje i dobrota donijeli priznanje, pa je krstio cijelo selo i sve nazvao svojim imenom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Nakon što je završio svoju misiju, vratio se u svoju samotnu rezidenciju i nastavio živjeti životom molitve. Drugom prilikom izašao je iz svog skrovišta kako bi spasio svoju početnicu Mariju, koja je razmišljala o životnom putu.
Njegovim molbama i prijedlozima, ona je povratila vjeru i predomislila se. Nakon toga, Avramije se ponovno povukao i više nikada nije napustio svoju ćeliju. Preminuo je u dubokoj dobi, 360. godine, ostavivši za sobom značajan primjer vjerske izdržljivosti. Danas se njegovo ime slavi u cijelom pravoslavnom svijetu. Datum svetog Avramija Zatvorenika je 29. listopada po starom kalendaru, odnosno 11. studenog po novom kalendaru. U Rusiji ga narod štuje kao zaštitnika ovaca i goveda, dok se u Srbiji njegov dan slavi kao vjerska proslava u mnogim krajevima, posebno u Podrinju, Srebrenici, Zvorniku, Mačvi i Šapcu.
Pripovijest ovog sveca pokazuje da vjera i strpljenje mogu ublažiti svaku teškoću. Sveti Abraham pokazao je nevjerojatno strpljenje u najvećoj nevolji. Kad ga je Vrag pokušao nagovoriti da nešto učini, kad su ga ljudi odbacili, nije popustio. Nije uspio pronaći manje težak put, već je odlučio ostati tamo gdje ga je Bog izvorno postavio, vjerovao je da će teške stvari biti prevladane kontinuiranom vjerom i molitvom. Njegov život pokazuje da vjera u riječima nije stvarna.
Umjesto toga, vjera se temelji na djelovanju. Strpljenje i vjera su dvije strane istog koncepta – one koje osobi pružaju sposobnost da pronađe sklad čak i u najstresnijim situacijama. Danas, u svijetu u kojem ljudi traže brza rješenja i trenutni mir, Avramijev primjer vraća nas temeljnom konceptu: istinskom miru koji se postiže tihom molitvom i vjerom u Božji naumljeni put. “Tko bude patnji do kraja, bit će sačuvan” – ove su Gospodinove riječi bile trajni fokus njegova života.
Sveti Abraham smatrao je patnju oblikom kažnjavanja, umjesto toga, smatrao ju je sredstvom njegovanja vjere. Uči nas na činjenicu da svaka patnja ima svoj kraj i da iz nje proizlazi nova snaga. Danas je općepoznato da sveti Abraham pomaže onima koji pate u teškim životnim situacijama – onima koji su izgubili vjeru, onima koji su žrtve ili onima koji traže mir.
Njegov primjer pokazuje da istinska snaga proizlazi iz molitve i tišine, a ne iz ljutnje i otpora. Priča o svetom Avramiju zatočeniku i danas je relevantna jer prenosi univerzalnu poruku da vjera, ljubav i predanost mogu ublažiti svaku patnju. Njegov život je priča koja pokazuje da samo oni koji se ne odriču luksuza, unatoč opasnostima, može postići mir.
