Postoji izreka koja kaže da je isto biti dobar ili budala a to se na žalost u većini slučajeva pokazalo tačnim. U nastavku vam donosimo nekoliko korisnih savjeta psihologa.
Psiholozi nas sada sve češće upozoravaju na pretjerano prepuštanje, ali često je to pokazatelj straha: straha od gubitka ljubavi, poštovanja ili osjećaja pripadnosti. Kada se prijeđe granica između drugih, osoba počinje gubiti kontakt sa svojim osobnim potrebama i umjesto toga živi prema očekivanjima svoje okoline. To je trenutak kada se pojavljuje to tiho, ali značajno nezadovoljstvo koje proždire naše samopouzdanje i stvara dojam da ništa što radimo nije dovoljno.
Dr. Ivana Marković, psihoterapeutkinja iz Beograda, prepoznaje da je stalno prepuštanje zapravo oblik emocionalne kompenzacije koji je prikriven kao briga za druge. Oni koji dosljedno pokušavaju ugoditi svima oko sebe obično su motivirani željom da izbjegnu sukob i vjeruju da će biti voljeni ako su uvijek dostupni i fleksibilni. Međutim, kako objašnjava, ova strategija je također skupa: unutarnja praznina i razočaranje, jer kada dajemo više nego što primamo, naš osjećaj vrijednosti neizbježno se smanjuje.
Prepuštanje funkcionira kao mehanizam za preživljavanje, a ne kao izraz suosjećanja. Prvi korak u promjenama je definiranje granica. Granice nisu fizički zidovi koji razdvajaju ljude, već su namijenjene zaštiti onoga što nam je najvažnije. Mnogi pojedinci oklijevaju izraziti jednostavno odbijanje jer vjeruju da će to negativno utjecati na nekoga ili izazvati nepoštovanje.
Međutim, studija Hrvatskog psihološkog društva iz 2023. pokazuje da ljudi koji često komuniciraju o svojim granicama imaju 50% manju vjerojatnost da će imati kronični stres i veći osjećaj kontrole nad svojim osobnim životom. Granice su zapravo najveći oblik poštovanja – i prema sebi i prema drugima. Kada ih netko ne prizna, to ne govori nužno nama, već o njihovom nedostatku suosjećanja.
Nakon granice, bitno je naučiti prepoznati taktike. Obično se skrivaju, umjesto otvorenog objavljivanja informacija koje bi mogle dovesti do žaljenja ili kazne, objavljuje se informacija koje se temelje na krivnji ili emocionalnoj ucjeni. Oni koji manipuliraju često imaju sposobnost usaditi osjećaj obveze ili sramote kod drugih. Ako nakon razgovora s nekim osjećate prazninu, osjećaj zbunjenosti ili krivnje, vjerojatno ste već bili izloženi ovakvom ponašanju.
Portal “psychocentar” iz Zagreba navodi da su najčešće fraze koje koriste manipulatori one koje se čine brižnima: “Ali ja to radim za tebe” ili “Ne možeš li barem jednom učiniti ono što želim?” Ove rečenice namijenjene su kao oblik kontrole, a ne kao način izražavanja zabrinutosti. Nakon što to prepoznamo, možemo pristupiti vratima emocionalne slobode. Treći korak koji stručnjaci savjetuju jest prakticiranje asertivnosti.
- Asertivnost ne karakterizira arogancija ili hladnoća, već sposobnost izražavanja sebe bez straha od odbijanja. Oni koji nauče govoriti smireno i artikulirano, bez ispričavanja za istinu koju imaju, počet će razvijati čvršće odnose. Istraživanje Sveučilišta u Novom Sadu otkrilo je da ljudi koji obično komuniciraju asertivno imaju manju sklonost anksioznosti i veću kontrolu nad svojim emocijama.
Jednostavnim izjavama poput ove: „Razumijem vašu perspektivu, ali osjećam se drugačije“ ili „Ne mogu sada, ali hvala što ste me pitali“, osoba pokazuje da cijeni i sebe i osobu s kojom razgovara. Ova mirna odluka često se više cijeni od brojnih rečenica namijenjenih udovoljavanju drugima. Međutim, bez unutarnje stabilnosti, ništa od ovoga neće moći opstati. Oni koji ne vjeruju u svoje sposobnosti često traže potvrdu iz perspektive drugih ljudi. Kada mišljenja drugih postanu jedini pokazatelj naše vrijednosti, gubimo ravnotežu i postajemo emocionalno osjetljivi.
Psiholozi preporučuju da se samopouzdanje razvija kroz male, svakodnevne trijumfe – to su trenuci kada uspješno odolijevamo pritisku da se opravdamo ili kada umjesto toga slavimo sebe. Portal „Psychology Today“ iz Sarajeva spominje da se samopoštovanje ne prenosi s roditelja na dijete, već se razvija svaki put kada se zalažemo za sebe, unatoč reakciji drugih. U tim slučajevima, osoba je izložena sposobnosti da bude svoja, a ne da reproducira očekivanja drugih. Sljedeći korak je preuzimanje isključive odgovornosti za vlastite emocije.
Empatija nije samo čin razumijevanja i poštovanja drugih, već uključuje i sposobnost suosjećanja s njima, a istovremeno očuvanja vlastitih emocija. Kada pokušavamo ispraviti sve oko sebe, trošimo energiju na ono na što ne možemo utjecati. Prava emocionalna zrelost je kada prepoznamo da nismo odgovorni za emocije drugih, sve dok smo bili iskreni i imali dobru namjeru. Razlika između suosjećanja i samodopadnosti je mala, ali značajna: potonje liječi, prvo iscrpljuje.
Psiholozi priznaju da je sposobnost priznavanja da „Žao mi je što se tako osjećaš, ali to nije moja odgovornost“ pokazatelj emocionalnog razvoja. Oni koji nauče kako postaviti te granice očuvat će svoju unutarnju harmoniju, a istovremeno će održati pozitivan odnos s okolinom. U društvu koje promiče stabilnost ispred osobnog razvoja, ovo je hrabar potez. U konačnici, pretjerano prepuštanje drugima ne smatra se plemenitošću, već samosuzdržavanjem. Uzrokuje da se distanciramo od autentičnosti, svaki ustupak koji činimo zahtjevima drugih postaje mala izdaja nas samih.
Kada netko nauči kako reći “ne” bez žaljenja, zapravo pristaje na svoje zdravlje, dostojanstvo i slobodu. Gospodarstvo prestaje biti maska i postaje namjeran izbor. Kao što su stručnjaci rekli, granice, asertivnost i samopoštovanje ne smatraju se sebičnima, već su temelj emocionalne stabilnosti. Štite nas od pretjeranosti i omogućuju nam da budemo iskreni prema drugima i prema sebi. U svijetu koji se stalno razvija, najveći oblik hrabrosti je održavanje vlastitih vrijednosti bez obzira na zahtjeve društva, to je najveći oblik hrabrosti. Prihvatljivo je pomagati drugima, ali ne željeti biti prepoznat.
Međutim, kada postane redovita praksa izbjegavanja sukoba i primanja potvrde, to postaje oblik emocionalnog utočišta. Tek nakon što naučimo da naše “ne” ima istu vrijednost kao i bilo koje drugo “da”, shvaćamo da suosjećanje ne mora uključivati potiskivanje, već uključuje samopoštovanje koje izvire iznutra.
