U ne tako davnopj prošlosti i kod nas na Balkanu su se u nekim sredinama muška djeca na neki način više vrednovala jer se smatralo da samo oni mogu da produže porodičnu lozu a upravo o tome govori naša sljedeća priča.
Majka sam pet prekrasnih kćeri. Moj suprug i ja smo zajedno više od desetljeća i naša je obitelj postala glasna i puna ljubavi, s raznim problemima. Međutim, dugo je vremena nad našom radošću visjela slabašna svjetlost – duboka ljubav mog supruga prema porođaju. Moj suprug je uspješan poslovni čovjek koji obično radi do kasno i posvećen je rastu svoje tvrtke.
- Ja sam u svojoj kući, gdje odgajam naše kćeri, vodim kućanstvo i često se odričem dijelova svoje osobnosti tijekom tog procesa. Sve sam postigla zbog ljubavi, ali nakon godina ovog uobičajenog ponašanja, njegov zahtjev da imam još jedno dijete kako bismo pokušali dobiti dječaka počeo je utjecati na mene. Počelo je bez ikakve sumnje. Jedne večeri, dok sam radila svoj posao u ponoć, upitao je: “Ne bismo li trebali pokušati dobiti dječaka?”
Iscrpljena, pogledala sam ga i pitala: “Želiš li da nastavim rađati djecu dok ne dobijemo sina?” Ukorio me je i rekao: “Nisu li djeca dar?” Je li stvarno tako teško?” Ta me izjava duboko pogodila. Dok on svaki dan napušta kuću zbog posla, ja se mučim s preživljavanjem, kupanjem, pranjem i rješavanjem sporova. Njegov komentar bio je bolan i nepravedan. Pokušala sam ga uvjeriti. Rekla sam mu da su naše kćeri dar i da pokušaj imati još jedno dijete nije razlog za brigu.
Nakon toga, komentirao je nešto što sam osjećala: “Ako nisi spreman ni pokušati imati sina, možda više nismo na istom putu.” Taj tihi rok bio je pokazatelj da treba vidjeti istinu koju do tada nije prepoznao. Sljedećeg jutra razmišljala sam o planu. Skupila sam svoje stvari, ostavila švedski stol za doručak na stolu i napisala poruku: Budući da je odgajanje djece jednostavno, dopustit ću ti da to učiniš. Trebam odmor. Sretno.” Dan sam posvetila hotelu, iskoristivši tišinu, masažu i knjigu.
Isključila sam mobitel i prvi put nakon godina osjetila sam krivnju, ali i opuštanje. Kad sam se te večeri vratila, zatekla sam ga kako sjedi na podu dnevne sobe, s našim najmlađim djetetom u pratnji. Pokušavao je smiriti djecu dok su starije djevojčice pravile nered, a hrana se razbacivala po zidovima i stropu. Pogledao me očajnim izrazom lica: “Nemam pojma kako to uspijevaš.” Jako mi je žao.”
Razgovarali smo tog dana. Priznao je da je moju predanost smatrao automatskom i da nije uspio shvatiti zahtjeve roditeljstva. Naučio je da ne može nekoga prisiliti na nešto zbog spola djeteta ili zbog obitelji koja već postoji, oboje je korisno. Stvari su se od tada razvile. Postao je više uključen, češće nam je pomagao kod kuće i počeo je cijeniti sve stvari koje radimo zajedno. Naše kćeri su i dalje u središtu naše pažnje, ali sada on također prepoznaje važnost toga da bude partner, a ne kritičar.
Ova je priča upozorenje svim roditeljima: brak i roditeljstvo nisu dominacija ili kontrola, već partnerstvo i međusobno poštovanje. Povremeno je korisno odmaknuti se od drugih kako biste cijenili vrijednost svoje uloge. Majkama koje vjeruju da nisu prepoznate, nečuvene ili necijenjene: niste same. Vaša predanost i ljubav su dovoljne i imate pravo zalagati se za sebe. Jer roditeljstvo se ne smatra igrom u kojoj je spol djeteta unaprijed određen – već je… zajednički put ljubavi, poštovanja i podrške.
