Iako mislimo da neke osobe dobro poznajemo vrlo često nas iznenade neke tajne koje su skrivali a o kojima nismo ništa znali. Upravo to se desilo djevojci Lidiji iz naše priče.
Lidija nikada nije očekivala da će dan očeva sprovoda biti prilika da se cijeli njezin život preokrene. Povjerovala je da poznaje svog oca, tihog, strogog, ali časnog čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio osiguravanju sigurnosti i udobnosti svoje obitelji. Njihova veza nije bila pretjerano sentimentalna, ali u Lidijinim očima on je uvijek bio temelj obitelji, čovjek čije su riječi imale važnost.
Međutim, sve se srušilo u trenutku kada su joj prišle tri anonimne žene dok je stajala kraj nedavno iskopanog groba. Dan je bio oblačan i tmuran, kao da je sama priroda planeta patila s njom. Pridržavala je majku maramicom, nije shvaćala da će uskoro plakati zbog gubitka voljenog djeteta, već zbog otkrića koje joj neće preostati ništa drugo nego plakati.
Sva lica su bila ozbiljna, ali ne na tužan način – više kao da su nosili teret izjave koju su morali dati. Ispričali su se zbog tvog gubitka, rekla je najstarija od njih, ali imaju ti nešto reći. Tvoj otac nije bio čovjek kakvog si očekivala. Lydijino srce počelo je brže kucati. Nije shvaćala o čemu se raspravljalo, a ozbiljnost teme izazvala je nelagodu u svakom dijelu njezina tijela. Tvoj otac… bio nam je suprug, rekla je druga, mlađa žena drhtavim glasom.
- Dao je svakoj od nas obećanje: život, ljubav i obitelj. Lydia ih je pogledala s potpunim čuđenjem. Vjerovala je da izmišljaju ovu priču, da je to bolesna šala. Međutim, treća žena pustila je ruku i pokazala staru sliku: u njoj je njezin otac, koji je bio u pozi punoj ljubavi, posjedovao dijete koje nije bilo njegovo. „Ovo je moje dijete“, rekla je tihim glasom, „tvoj polubrat.“ U tom slučaju, svo njezino znanje o ocu bilo je izgubljeno.
Osjetila je kako joj se zemlja pomiče pod nogama. Sjećanja – ručkovi koje su dijelili, njegovi savjeti, njegov sjajni pogled – sve je to odjednom izgubilo ikakvu važnost. Njezina majka stajala je nekoliko koraka dalje, blijeda i ukočena, čula je sve. Pogledala je Lydiju, ali je odbila komentirati. Nakon toga, Lydia je shvatila da njezina majka ima više znanja nego što je ikada priznala. Dok su žene odlazile, Lydia je ostala kraj očeva groba, sama s brojnim pitanjima. Tko je bio čovjek kojeg je pokopala?
Je li njegova jedina izjava točna? Je li mu doista bilo stalo do njegove obitelji ili je jednostavno bio dio njihovih laži? Sljedećih dana počela je istraživati prošlost – stare dokumente, slike, pisma. Svaki trag sugerirao je isto otkriće: njezin otac je desetljećima živio dvostruko. Imao je tri supružnika, tri obitelji i tri prebivališta. Svi su ga prepoznavali pod različitim nadimcima, svi su ga voljeli, a on se maskirao kao mamac za sve njih.
Šok se pretvorio u ljutnju, a zatim u gađenje. “Kako si to mogla postići?” Vraćajući se, ispitivala ga je pred grobom. “Kako si nas sve mogao prevariti?” Međutim, između suza i ljutnje, počela je osjećati još jednu emociju: tugu, koja nije bila posvećena samo njezinom ocu, već i čovjeku za kojeg je vjerovala da ga poznaje. Nije bila sigurna treba li suosjećati s njim ili ga trajno ukloniti iz svog uma.
Nije više vidjela te tri žene, ali njihove riječi ostale su joj u sjećanju nekoliko dana. Njezin otac, koji je s poštovanjem pokopan uz nju, u stvarnosti je bio stranac sa skrivenim tajnama koje su uništavale sve čega se dotaknuo. Tog dana, tijekom očeva sprovoda, Lidija je izgubila više od samo roditelja: izgubila je i iluziju, djetinjstvo, vjeru i dio sebe.
I premda ga je htjela obilježiti kroz dobro, riječi tih žena odjekivale su u njezinu umu, uzrokujući da postane ogorčena. Sada je shvatila: čovjek za kojim je tugovala nije bio otac kojeg je voljela, već laž u koju je vjerovala cijeli život.
