U nekim dijelovima Balkana posebno u manjim sredinama se još uviejk poštuju neki običaji koji svoje korijene vuku iz davnina a neki od njih su i bizarni. Pročitajte iskustvo jednog Aleksandra.
Razgovaramo o neuobičajenoj i nepoznatoj tradiciji koja je svojstvena Vlasima, crnoj svadbi. To je ceremonijalni postupak koji je javnost redovito prihvaćala, au medijima je često prikazivan kao jeziv ili ponižavajući. No, ispod toga stoji dugogodišnja tradicija i način na koji zajednica izražava svoju tugu, odanost i privrženost pokojnicima. Crno vjenčanje priređuje se kada iznenada umre mlada osoba koja nije imala priliku vjenčati se. Nakon što se obitelj pokojnika odluči organizirati simbolično vjenčanje za njega, običaj koji se prije obavljao na dan sprovoda sada se češće provodi nakon toga. Koncept je da bi preminuli trebao dobiti brak koji mu je uskraćen tijekom njegove smrti.
- Ako je imao supružnika ili supružnika, oni bi sudjelovali u obredu i ostali u simboličnom braku s pokojnikom godinu dana. Za to vrijeme nisu smjeli ulaziti u novu ljubavnu vezu jer bi se to smatralo nevjerom. Ako partner to nije želio, zadatak bi preuzeli bliski prijatelji ili članovi obitelji. Sama ceremonija nije uvijek bila istog tipa. Povremeno je to zahtijevalo samo odlazak na grob, ali ponekad se činilo da je to bila prava svadbena svečanost – mladenka u svečanoj haljini, svatovi, glazba i povorka. Nesklad je bio u atmosferi: umjesto sreće čuli su se tuga i žaljenje.
Time se kod Vlaha pokazala ne samo agonija gubitka mladog života, nego i vjerovanje da se simboličnom svadbom održava veza između živih i umrlih. Ovaj običaj imao je i svoj završetak – takozvanu propast crne svadbe. Etnolog Repedžić, koji je to imao priliku vidjeti kao student, bio je 2004. godine u mlavskom selu Rašanac kraj Petrovca. On pripovijeda kako je obitelj priredila slavlje u čast mladića koji je godinu dana ranije preminuo. Vrata kuće bila su okićena cvijećem koje je asociralo na radost, ali u atmosferi se osjećala teška tuga. Mlada dama koja je pristala postati supruga pokojnika na godinu dana bila je posvećena simboličnoj odanosti, budući da je raspad crnog vjenčanja značio da se sada može osloboditi svoje obveze da služi pokojniku i nastavi sa svojim životom.
Repedžić kaže da je hod podsjećao na svadbeni: barjaktar, mladenka, svirači, svatovi, rodbina i mještani išli su stazom do groblja. Umjesto povika i smijeha čule su se tužne i uplakane trube. Kada se stijeg postavi na spomenik i pocijepa, proslava je zaključena. Potom je nastupio parastos, a zatim kolo koje je pokojnikova baka pokušala zapaliti svijećom. Kad je glazba prestala, rečeno je da je crna svadba zaključena. Ovog etnografa prvenstveno brine što je cijeli obred bio preplavljen strašću i obiteljskim obožavanjem pokojnika. Unatoč boli, svaka sitnica bila je pažljivo pripremljena, svaka je riječ bila namijenjena za pamćenje.
Također je priznao da mnogi mediji tu tradiciju kasnije prikazuju netočno ili neozbiljno, dodaju joj komponente koje zapravo ne postoje. Kaže se da je to nepravedno prema kulturi i njezinom narodu, koji svoju tradiciju doživljava kao dio svoje baštine. Mrka svadba, gledano bez predrasuda, dio je nematerijalne kulturne baštine Vlaha. Nije to jedini primjer slične vjerske prakse: slični obredi za pokojnike postojali su iu Rimskom Carstvu, a spominje ih nalazimo iu antičkim pričama. Orfej je pjesmom pokušao vratiti svoju Euridiku iz carstva mrtvih, što je pokazalo da je koncept veze između života i smrti suštinski povezan s ljudskom željom za očuvanjem ljubavi i sjećanja.
Danas je ova tradicija gotovo zaboravljena. Društvene promjene, ekonomske i političke promjene, kao i modernizacija, sve je to pridonijelo njegovoj smrti. Jezik i tradicijski obredi sve su rjeđi, a s njima se gubi i dio kulturne baštine. Zato su izvještaji poput Repedžićevog važni – oni pokazuju da iza senzacionalnih naslova stoje istinske emocije, bol i ljubav zajednice prema svojim pokojnicima. Mračno vjenčanje, kojemu se danas rijetko svjedoči, još uvijek predstavlja snažnu metaforu tuge i poštovanja. Nema neobično ili jezivo značenje u svom izvornom stanju – to je utjelovljenje ljudske želje da se nadvlada smrt, putem rituala i simboličkih sredstava.
