Odrasli vrlo često djecu ne slušaju sa pažnjom i neke stvari koje kažu najčešće pripisuju njihovoj mašti. Međutim da je važno vrlo pomno slušati šta nam mališani govore pokazuje i ova priča.
U svakodnevnom životu često smo zanemarivali koliko su djeca pažljiva, koliko uočavaju razlike između odraslih i djece. Njihove riječi i brige često podsjećaju na kreativnu fikciju, ali imaju i stvarnu istinu koju ne bismo trebali zanemariti. U ovom članku dijelimo priču majke i njezine trogodišnje kćeri, priča pokazuje sposobnost intuicije i vrijednost spremnosti na slušanje, posebno kada se male stvari čine beznačajnima. Dan koji je bio sličan svakom drugom. Bio je to tipičan radni dan. Miris kuhinje podsjeća na ručak, dječja igra u pozadini. Moja kći, Mila, komunicirala je sa svojim medvjedićem, grlila se i smijala.
- Činilo se da je sve u redu, dok odjednom nije zašutjela. Njezin tihi glas i pogled prema odlagalištu smeća odmah su me privukli. Kad sam prišao i otvorio poklopac, nisam očekivao ništa posebno. A onda sam primijetila nešto što je kod mene izazvalo uzdah divljenja – Milin medo je bio prisutan, ali s izrezanim dijelom, ispisanim crnim flomasterom s riječju “Šuti”. Nije to bila dječja nesreća. Bila je to poruka. Rečenica koja mijenja sve. Na moje pitanje što se dogodilo, Mila je ganuto odgovorila: – On, majko… onaj što ti stigne za vrijeme sna. Pokazala je prozor.
Otisak čovjekove ruke bio je očit na staklu. Zaledio sam se. Shvatio sam o čemu priča – o svom ocu, kojemu je ranije zbog prijašnjih instanci izrečena zabrana. Prepoznao sam da to nije bila dječja fantazija. Bio je prisutan. Ostavio je poruku. Razdoblje razmatranja Bez puno razmišljanja zagrlio sam Milu i otišao iz rezidencije. Zvala sam policiju. Očevid je pojačao sumnju – uočeni su otisci stopala, ali i zaostali tragovi koji su upućivali na to da je prije očevida obilazio dvorište. Pobjegao je, gledao i ostavio medu kao poruku. Nekoliko dana kasnije, uhvaćen je u motelu s robom iz naše kuće.
Policajcima je objasnio ovo: Nadala sam se da će prepoznati da još postojim. Te su mi se riječi zadržale na nekoliko dana. Međutim, povjerenje koje sam dala svom djetetu spriječilo me da doživim tragediju. Dječji instinkt: često se zanemaruje, ali je najvažniji. Djeca imaju veći osjećaj iskustva nego što mi to shvaćamo. Njihova intuicija nije manjkava, niti pretjerano kreativna. U ovom slučaju, to je bio signal koji se mogao ignorirati da nisam stao i osluškivao. Psiholozi i stručnjaci za dječji razvoj slažu se da je povjerenje koje dijete polaže u svoje riječi osnova njihove emocionalne stabilnosti.
Kada dijete izrazi strah, ne smijemo odgovoriti rečenicom: “nije to ništa”. Za njih je to cijela stvar. Život nakon straha: što smo naučili iz ove situacije. Tri godine nakon incidenta Mila navodno mirno spava. Zamijenili smo starog medu za novu lutku na kojoj je bila ispisana poruka “Hrabrost” kao posveta našoj odluci da više nikada ne šutimo. Stekla sam spoznaju da moja uloga roditelja nije samo fizička, već i emocionalna. Pokazati joj da je njezin glas važan i da ne treba šutjeti u slučaju problema. Neophodna mi je bila pomoć sustava – policije i organizacija koje pružaju pomoć žrtvama obiteljskog nasilja. Bili smo savjetovani, vođeni i što je najvažnije – sigurni.
Zašto roditelji moraju nastaviti brinuti o svojoj djeci. Ova pripovijest upozorava na osjetljivu prirodu djece prema znakovima koje odrasli često ne razumiju. U naizgled beznačajnim situacijama može se kriti opasnost. Djeca imaju instinktivnu svijest o okolini, koja im često prethodi u percepciji iste. Povjerenje, pregovaranje i prisutnost dio su alata koje svaki roditelj posjeduje. Nije nužno da bude savršeno ili da ima odgovore, ali zahtijeva otvoreno srce i spremnost da se dijete shvati ozbiljno. Zaključak Kada dijete pita: “Mama, vidi” ili “Bojim se”, ne treba ih ignorirati.
Djeca nisu uvijek sposobna izraziti svoje emocije, ali kroz to se izražavaju najvažnije poruke. Ova priča nije ograničena na jednu obitelj. Ona je upozorenje svima nama da je prava sigurnost prije svega povezana s pažnjom i vjerom. Jer riječi kojima odrasli obično opisuju ništa mogu biti i vapaj za pomoć za dijete. Naš je posao saslušati taj telefonski poziv i odgovoriti na vrijeme.
