Jedna mala djevojčica je pozvala policiju na hitan broj i rekla da joj treba pomoć ali je operater nije ozbiljno shvatio i mislio je da je u pitanju neka dječija igra, ali se ispostavilo drugačije.
Govorimo o nevjerojatnoj hrabrosti i ljubavi koja je povezala sudbine dvoje drugova i mlade djevojke. Ova pripovijest nije samo o gubitku nečega, već io ogromnom gubitku i ljubavi koja nema granica, pa ni smrt. Bio je to tipičan zimski dan u gradiću Ohio, kada je jedan telefonski poziv različito utjecao na sudbine brojnih pojedinaca. Taj telefonski razgovor dogodio se oko 18:30, a s druge strane bilo je malo dijete tankog i bezvoljnog glasa. “Halo? 911?” Začuo se glas s druge strane. Operaterka je upitala što se događa, a odgovor mlade djevojke bio je jednostavan i složen, ali i strašan: Bio je to njezin otac… kao i njegova družica…
- U tom trenutku nitko nije mogao pojmiti duboku tragediju tih riječi. Policija je ubrzo stigla na mjesto događaja, a ono što je zatekla rasplakalo je najiskusnijeg. Kada su policajci stigli do kuće, čuli su samo lavež psa i plač djeteta. U dnevnom boravku, kraj ugašenog kamina, mlada djevojka u ružičastoj pidžami zauzela je mjesto pored svog oca Adama Thompsona, koji je bio u tinejdžerskim godinama. Njezina je ruka bila postavljena preko njegova ramena, kao da ju je pokušavao zaštititi, unatoč njezinoj smrti. Pojedinosti koje je otkrila istraga bile su zastrašujuće. Pokraj njega je bila prazna šprica za inzulin, kao i čep boce na kojem je pisalo “Dijabetes tipa 1”, što ukazuje na Adamovo stanje.
Unatoč nedostatku pokazatelja nasilja, postojanje tihe rezidencije dovoljno je govorilo. Cijela situacija bila je samo još jedan primjer kako se život sastoji od nasumičnih dijelova. Mladoj djevojci koja je posjedovala plišanog zeca i govorila o svojoj želji da ne plače, unatoč tome što je bila smještena pokraj mene, još uvijek nije bilo razumijevanja tragedije koja joj se dogodila. No, pravi razmjeri tragedije pokazali su se kada je policija naišla na još jednog muškarca, koji je bio nepomičan i bez izražaja, ali je ipak imao osmijeh. Bio je Adamov najbliži suputnik, Mark, medicinski stručnjak u vojsci. Kasnije se otkrilo da je Mark pokušao obraniti svoju partnericu kada je Adam imao napad izazvan dijabetesom.
Nažalost, Mark nije uspio spasiti Adama, ali ni on nije preživio – preminuo je od srčanog udara. Oboje su umrli pokušavajući pomoći jedno drugome, ostavljajući mladu djevojku da shvati pravu prirodu ljubavi i smrti. Ova pripovijest nije time zaključena. Suradnja područja i organizacija sprovoda za Adama i Marka doveli su do sudjelovanja cijele zajednice u njihovom konačnom priznanju. Prvi policajci koji su stigli na mjesto tragedije bili su u šoku, sa suzama niz lica: oni su prvi stigli. Jedan od njih bio je stariji vojni časnik sijede brade, govorio je tihim glasom: “U vojsci sam 30 godina.” Promatrao sam puno, ali nikada nisam svjedočio tako intenzivnoj ljubavi u smrti.
Jedno je pokušalo pomoći drugome, djetetu je dopušteno pokazati što je maloljetnička hrabrost. Mlada djevojka koja je svjedočila sprovodu rekla je: “Tata i stric Mark sada spavaju na nebu.” Tata je objasnio da kada ljudi pomažu drugima, božanska bića ih ne napuštaju. Ove jednostavne riječi koje su bile jednostavne za razumijevanje imale su učinak na sve uključene. Mnogi su plakali zbog nevjerojatnog užasa mlade djevojke koja je pokazala što su istinska hrabrost i odanost. Kasnije je, u znak počasti ovoj nevinoj žrtvi, stvorena zaklada posvećena djeci oboljeloj od dijabetesa pod nazivom “Adam & Mark Fund”, čiji je logo predstavljao mladu djevojku koja drži plišanog zeca i gleda u zvijezde.
Bio je to hommage njenom ocu i njegovom najbližem suradniku, koji će postati brat u duhovnom svijetu, unatoč tome što više nije bio povezan sa živima. Ovu priču o hrabrosti, ljubavi i druženju vrijedi zapamtiti i prenijeti kao lekciju o snazi ljubavi, čak i u najnepovoljnijim situacijama.
