Postoji jako puno ljudi koji su imali teško djetinjstvo obilježeno siromaštvom i oskudicom. I nesvjesno oni još kao mali razvijaju neke navike kojih se nemogu riješiti a u nastavku saznajte više.
Unatoč bolnom iskustvu djetinjstva u siromaštvu, ono stvara jedinstvenu životnu filozofiju koja podrazumijeva očuvanje svega što je još funkcionalno, a bacanje se smatra luksuzom. Domovi ovih pojedinaca često otkrivaju priču o prošlim nevoljama, ali i iskupljenju. Prva stvar koja se ističe je neusklađen namještaj. Oni koji su odrasli u siromaštvu imali su naviku stavljati praktičnost ispred estetike. Sofe, stolice i ormari nisu obavezni da se slažu, važnije je da imaju svrhu.
- To razmišljanje prenosi se i na odraslu dob, zbog čega se često kupuje rabljeni ili naslijeđeni namještaj koji još uvijek dobro funkcionira. U ovom su stilu uobičajeni i stari recepti. Ogrebotine na tanjurima, lonci koji su se više puta ponavljali, posude iz prošlih razdoblja, sve je to još uvijek u funkciji dok se može iskoristiti. Oni koji su prije morali paziti na svaki par cipela, sada kao da nemaju problema s bacanjem pravih stvari. Ista se načela pridržavaju i pri kupnji odjeće. Oni koji su odrasli u siromaštvu skloni su pohranjivanju rabljene odjeće ili obuće.
Čak i ako ih ne nose, svejedno ih drže u blizini u slučaju da ih trebaju koristiti. Majice kratkih rukava postaju smeće, a stare cipele spremne za novu priliku. Iza ove navike stoji duboko uvjerenje da vam nešto više nikada neće trebati. Portal “Blic Žena” navodi da psiholozi imaju objašnjenje za ovo ponašanje koje uključuje i finansijski i emocionalni. Kada vam obično nedostaje stvari, njihovo pohranjivanje i čuvanje postaje sredstvo povećanja vašeg osjećaja sigurnosti.
Jedna od najprepoznatljivijih osobina je gomilanje hrane. Oni koji se živo sjećaju nestašice u trgovinama koje prodaju konzerve, tjesteninu i osnovne namirnice, često kupuju više nego što im je potrebno. Čak i ako je hrana pokvarena prije nego što se konzumira, osjećaj sigurnosti koji proizlazi iz punih polica pobjeđuje racionalnost. Isti principi vrijede i za osnovne kućanske potrepštine – toaletni papir, salvete, sredstva za čišćenje. Ta stalna potražnja za zalihama zapravo je zaštita od starog straha: da će jednog dana opet nedostajati zaliha. Stari ručnici i posteljina uobičajeni su u ovoj vrsti doma.
Kada izgube svoju izvornu namjenu, koriste se za čišćenje ili kao dodatna izolacija. Ništa nije izgubljeno. Upotreba alata i ljepljive trake je odvojena od priče. Oni koji su odrasli u siromaštvu imaju naviku produžiti život svemu što mogu popravljajući to. “Ne bacaj to, umjesto toga popravi” stoljećima je staro pravilo koje vrijedi i danas. To je vidljivo i kod starijih uređaja – hladnjaci, štednjaci i perilice rublja rade dok ne postanu potpuno funkcionalni. Kako piše “Glas Srpske”, istraživanja u regionu pokazuju da ljudi, čak i kada imaju stalne prihode, i dalje imaju tendenciju da čuvaju stare uređaje i elektroniku jer osjećaj sigurnosti ne proizlazi iz novca, već iz navike nerasipničkog ponašanja.
Zbog toga mnogi ljudi još uvijek posjeduju televizore, radije ili telefone koji već dugo nisu u potpunosti u funkciji. Naslijeđena svojstva imaju jedinstvenu vrijednost. Bilo da se radi o odjeći, namještaju ili automobilima, nasljedstvo nije samo praktično rješenje problema – ono također evocira emocionalnu počast obiteljskoj borbi za opstanak i uspjeh. Ovo također pokazuje duboki osjećaj zahvalnosti: sve što je prije bilo teško zarađeno sada je previše vrijedno da bi se lako odbacilo.
Portal Dnevnog avaza nedavno je dokumentirao priču stručnjaka iz Sarajeva koji zagovaraju da navika na siromaštvo značajno utječe na način na koji razmišljaju o cjelokupnoj životnoj filozofiji. Oni koji su odrasli u takvim uvjetima imaju tendenciju da budu otporniji, ali su i podložniji gomilanju jer im daje iluziju sigurnosti. U konačnici, zajednički nazivnik svim ovim navikama nije samo nedostatak materijalnog bogatstva iz prošlosti. To je psihološki talog djetinjstva proživljenog u strahu, lekcija je bila čuvati svaki predmet, nikad ništa ne izgubiti, a uvijek je tako da je sigurnost krhka.
Unatoč činjenici da se ove tradicije mogu činiti zastarjelima ili nepotrebnima, one su ipak danak opstanku i moći. Ovi domovi možda nisu potpuno uređeni, ali svaka komponenta u njima prenosi priču o sukobu, spašavanju i zahvalnosti. Za one koji su odrasli u siromaštvu, sigurnost se ne mjeri samo u dolarima – također se mjeri količinom polica, starih ručnika i namještaja koji još stoji, bez obzira na dob osobe.
