Svaki narod na svijetu ima neke svoje običaje a mnogi od njih su se prestali praktikovati vremenom koje je prolazilo. Danas se prisjećamo jednog koji je bio uobičejen a prilično je jeziv.
U početku se čini da kompozicija predstavlja tipičan nevini portret dvoje mladih koji su namjeravali iskoristiti trenutak romanse. Fotografija odaje prividnu simpatiju, romantičnu klimu i vedrinu, gotovo podsjećajući na album iz prošlosti koji bi povezivao sreću s parom u doglednoj budućnosti. Gledatelj bi lako povjerovao da je riječ o klasičnom prikazu dvoje privrženih partnera koji žele sačuvati ostatke svoje mladosti i intime. Međutim, ono što se krije ispod ovog portreta nije raj za romantiku. Slika je s kraja 19. ili početka 20. stoljeća, u to su vrijeme običaji bili drugačiji od današnjih.
- Ranije je postojala uobičajena praksa koja je danas mnogima zastrašujuća – posmrtno fotografiranje. U razdoblju u medicini koje nije davalo dug životni vijek, a smrtnost je bila velika, smrtnost se nije prešućivala niti ublažavala. Ljudi su ga prihvatili kao dio svakodnevnog života i pronašli načine da se oproste od svojih najmilijih. Jedan od tih pristupa bilo je i fotografiranje pokojnika koji su izgledali kao da su živi, kako bi se održala iluzija njihove prisutnosti i sjećanja.
Na ovom konkretnom portretu žena je prikazana pored svog supružnika, oboje su svečano odjeveni, kosa im je skupljena u čvrstu punđu, a lica su im našminkana. Izvana se slika čini kao običan portret dvoje mladih koji žele sačuvati uspomenu na bliskost. Međutim, istina ima mračnu stranu: žena na slici je umrla za vrijeme trajanja slike. Zapisi pokazuju da je umrla samo 48 sati ranije, a uzroci njezine smrti još uvijek nisu u potpunosti poznati. Suprug, svladan emocijama, odlučio ju je posljednji put prikazati kao još uvijek živu. Umjesto da ju je pustio bez komentara i zaborava, on ju je obukao, našminkao i smjestio kraj sebe, a i nju je slikao sa sobom.
Za njega je to bilo sredstvo da ponovno iskusi iluziju njihovog druženja i sačuva sjećanje koje bi inače bilo trajno izgubljeno. Na slici se pojavljuju kao par u nježnom trenutku, ali to je zapravo fasada– muškarac se fotografira sa svojom voljenom osobom koja je sada pokojna. Ova praksa, koja se čini neuobičajenom, u prošlosti je imala značajan simbolički značaj. Simbolizirao je borbu protiv prolaznosti i zaborava. Umjetnošću, religijom i ceremonijama ljudi su se pokušavali pripremiti za neizbježni kraj života. Fotografija je danas postala sredstvo izražavanja ljubavi i tuge u jednoj fotografiji.
Za čovjeka na portretu to nije bila demonstracija straha, već konačna demonstracija ljubavi i predanosti. Ove fotografije također pokazuju kako se razlika između života i smrti prije drugačije gledala. Za one iz tog doba smrt nije bila nepoznata tema; bila je stalni pratilac života, koji je bio gotovo dio kulture i kućanstva. Danas pokušavamo izbjeći sam koncept toga, ali u svoje vrijeme ljudi su se izravno suočavali s konceptom, pronalazeći utjehu u ritualima i vizualnim sjećanjima.
Fotografija preminule osobe bila je poput “mosta” koji je povezivao žive i umrle, bila je to posljednja prilika da se sačuva uspomena na voljenu osobu u vremenu kada drugi načini sjećanja nisu bili dostupni. Danas promatrači koji su svjesni učinaka slike mogu osjetiti jezu, nelagodu ili čak skepticizam. Sam koncept da netko preuzima poziciju umrle osobe, a prikazuje je kao da se i dalje čini deplasiranim i zabrinjavajućim. Međutim, kroz objektiv ovog razdoblja, scena ima drugačije namjeravano značenje. Nije to bila prijevara, već pokušaj da se smrt pretvori u razdoblje kontinuiteta, kako bi se voljena osoba održala barem u nadi da će biti prisutna.
Muževljevi postupci također se mogu smatrati očajničkim pokušajem da se zavara, da povjeruje da se gubitak zapravo ne događa. To je iluzija koja pokazuje patnju i nemoć čovječanstva pred neizbježnim zakonima života. Fotografija ne predstavlja samo njihovo druženje, već predstavlja i univerzalnu ljudsku želju da prkosi prolaznosti vremena. Ova pripovijest nije samo pripovijest o paru, već služi i kao refleksija jednog razdoblja. Pokazuje kako su ljudi tog doba shvaćali i prihvaćali smrt – kao nešto što nam je prirodno i blisko, ali i kao zadatak koji je zahtijevao ceremonije i simbole.
Danas, s pojavom digitalne glazbe i videa, teško je sjetiti se vremenskog razdoblja u kojem je ova praksa bila neophodna. Međutim, još uvijek pruža primjer očajničke želje ljudi da izbjegnu zaborav i zadrže tragove ljubavi i života. U konačnici, izgled slike je prividan: istovremeno je zastrašujući i dirljiv. Kombinira tugu, ljubav, očaj i nadu, ilustrirajući stupanj do kojeg je osoba voljna skrenuti kako bi se odupro neodoljivom protoku vremena. Fotografija nas tjera da preispitamo način na koji se odnosimo prema smrti i da shvatimo koliko se društvo promijenilo u pogledu onoga što se smatra ispravnim ili nemoralnim.
