Majka Tereza je dugo bila simbol milosrđa i nesebične želje da se pomogne onima koji su u nevolji ali su se onda pojavile i informacije koje su sve šokirale a koje su je prikazivale u drugačijem svijetlu.
U svijetu gdje se dobrotvornost i humanost često mjere djelima, rijetko koja ličnost izaziva toliko snažne emocije kao Majka Tereza. Ona je bila simbol milosrđa, posvećenosti i nesebične ljubavi prema najsiromašnijima, ali istovremeno i figura oko koje se godinama vode duboke rasprave o iskrenosti, motivaciji i stvarnom uticaju njenog rada.
- Majka Tereza je postala svjetski poznata kao žena koja je živjela među najbednijima, posvećujući svoj život siromašnima, bolesnicima i odbačenima. Njen lik u očima mnogih ostaje netaknut – kao sveta žena koja je bez ikakve lične koristi služila drugima. Međutim, odmah nakon njenog odlaska 1997. godine, počele su izbijati priče koje su bacile drugačiji svjetlosni trag na njen rad, posebno u vezi s uslovima u njenim domovima za siromašne i umiruće. Njena „Kuća za umiruće“ u Kalkuti, koja je za mnoge bila sveto mjesto milosrđa, za druge je postala simbol patnje bez smisla.
Dok su jedni slavili njen rad, drugi su ukazivali na higijenske uslove koji su bili daleko ispod osnovnih standarda, nedostatak medicinske opreme i praksu liječenja koja se svodila na minimalnu pomoć. Dr Robin Foks, urednik prestižnog časopisa *The Lancet*, posjetio je taj dom 1994. godine i ostao šokiran. Opisao je prostorije u kojima su ljudi s terminalnim stadijima raka ležali pored pacijenata s malarijom i tuberkulozom, bez adekvatne izolacije, dijagnoze koje su se postavljale „od oka“, a liječenje koje je često uključivalo samo aspirin ili istekle antibiotike.
Volonteri iz cijelog svijeta, koji su dolazili sa željom da pomognu, bili su jednako šokirani. Jedna od njih, Meri Laudon, sjećala se da su igle za injekcije prane u hladnoj vodi i ponovo korištene, sve dok nisu postale potpuno otupjele. Kada je pitala zašto ne koriste sterilizaciju, čula je odgovor: „Nema vremena.“ Zanimljivo je što novca nije bilo premalo – donacije su bile ogromne, iz svih dijelova svijeta, što dovodi do pitanja: ako je bilo sredstava, zašto uslovi nisu poboljšani?
Odgovor leži u filozofiji koju je Majka Tereza zastupala. Ona je vjerovala da je patnja sveta stvar, da je dio božanskog plana i da kroz nju ljudi postaju bliži Isusu. Zbog toga je podsticala svoje sestre i volontere da se oslone na molitvu i vjeru, a ne na medicinsku znanost. Upravo zbog tog pristupa, mnogi pacijenti koji su mogli imati šansu na izlječenje ili barem olakšanje bola, nisu je dobili.
Jedan od najjačih trenutaka koji otkrivaju tu kontradikciju bio je odgovor pacijenta u agoniji na njenu frazu: „Patiš, to znači da te Isus voli.“ On je odgovorio: „Onda reci svom Isusu da prestane da me voli.“ Ovaj citat snažno oslikava jaz između vjere u svrhu patnje i stvarne ljudske potrebe za sažaljenjem, liječenjem i dostojanstvom. Paradoksalno, dok je ona propovijedala prihvaćanje patnje siromašnima, sama je, kada bi oboljela, bila liječena u najboljim bolnicama u Rimu i Sjedinjenim Državama. Tretirana je najnaprednijim medicinskim metodama, uključujući operacije na otvorenom srcu i dugotrajnu terapiju.
Tokom života, imala je više ozbiljnih zdravstvenih problema – prvi srčani udar 1983, drugi 1989. kada joj je ugrađena premosnica, zatim upala pluća 1991, lom ključne kosti, malarija i sve slabije srce. Umrla je u Kalkuti 1997. godine, ali do tada je njen red, Misionarke ljubavi, prerastao u globalnu organizaciju sa hiljadama sestara i stotinama hiljada volontera u preko 90 zemalja. Indija joj je priredila državnu sahranu, a Vatikan je ubrzo pokrenuo proces kanonizacije – beatifikovana je 2003., a svetica 2016. godine.
Ipak, kritike nisu prestale. Časopis *Štern* objavio je da je samo oko 7% donacija išlo na dobrotvorne svrhe, dok je ostatak navodno završavao u Vatikanskoj banci. Postavljalo se pitanje: gdje je nestalo bogatstvo koje je dolazilo iz cijelog svijeta? Kritičari su ukazivali na diskrepanciju između siromaštva štićenika i moći i bogatstva reda. Čak i njeni privatni dnevnici, objavljeni 2007. godine, otkrili su duboku duhovnu krizu – posljednjih pedeset godina života provela je u „duhovnoj tami“, bez osjećaja Božjeg prisustva, vjerujući da ju je Isus napustio. Ipak, nastavila je da govori o nadi i ljubavi, skrivajući svoju unutrašnju prazninu.
Njeno naslijeđe ostaje dvostruko: za jedne je svetica, za druge simbol licemjerja. Istina je vjerovatno u sredini – pomogla je milionima, ali i ostavila prostor za sumnju. Njena priča podsjeća da su čak i najveća djela ljudska, a ljudi – bez obzira na svetost – složeni i proturječni.
