Danas vam donosimo jednu priču koja je privukal veliku pažnju na društvenim mrežama a glavni lik je jedna starica koja je danima stojala pred jednom kućom u susjedstvu.
Stanovnici nove zajednice ubrzo su primijetili neobičnu pojavu. Svake večeri, u isto vrijeme, ispred kućnog broja 17 stajala bi starija žena, odjevena u poderani kaput i sivi šal, noseći oko sebe stari ruksak. Njezina pojava bila je tiha, gotovo neprimjetna, ali dovoljno impresivna da skrene pozornost prolaznika. Ostala bi mirna, promatrala prozore na drugom katu, a zatim otišla kad bi noć zavladala ulicama. Dok su neki stanari pretpostavljali da je zbunjena ili senilna, drugi su jednostavno odvratili pogled, pokušavajući ignorirati tihu ceremoniju koja se ponavljala svaki dan.
- Jednog dana prišao joj je netko s recirkulacijskom snagom i upitao: “Bako, je li to netko koga tražite?” Starija žena je tiho, gotovo šaptom odgovorila: Ne tražim ništa. Strpljiva sam.” Taj kratki razgovor otkrio je dubinu njezine tuge i sentimentalne privrženosti. Kuću koju je posjećivala nedavno je kupio mladi par koji je emigrirao u zemlju s dvoje male djece. Novi vlasnici nisu bili svjesni žene koja se svaki dan pojavljivala ispred njihove rezidencije, kao rezultat toga, počeli su zaključavati vrata i spuštati rolete u nadi da će je vidjeti kako nestaje. Međutim, starija gospođa jest ne odustati, kao da je nevidljiva sila vuče njezino srce prema obiteljskom domu. Situacija se pogoršala kada je netko staricu prijavio policiji.
Prišli su joj pripadnici organa reda, svi su zajedno sjeli na klupu. Pitali su je za motiv svakodnevnog posjeta, a ona je odgovorila: “U toj rezidenciji je prije stanovala moja kći”. U toj odaji, gore: njegovala je mog unuka. Nisu me pustili unutra kad je to bilo potrebno. Prethodno su izjavili da ću otići, da sam starija osoba i da im stvaram probleme. Međutim, ja… nisam im se htio zadirati. Samo da ga promatram. U najmanju ruku, trebala bi znati da je on dobro. Policija je ostala bez riječi i dopustila joj da tiho i s klasom ode. Mladi vlasnici nisu bili svjesni emocionalnog značaja situacije.
Kada su čuli priču, suprug je upitao sina: “Je li to tvoja majka?” Ona je sa skepsom i strahom odgovorila: “Ne lupaj, ona je luđakinja”, i spustila zastore, nesvjesna prave istine koju je starica skrivala. Te večeri baka se više nije uspjela vratiti ispred kuće. Međutim, tri dana kasnije, povremeni posjetitelji primijetili su cvijeće i svijeću ispred ulaza broj 17, zajedno s kartonskom porukom koja je glasila: “Volim vas oboje. Mama.” Ovaj narativ služi i kao primjer emotivne veze između generacija i mjesta u kojima su njihovi najmiliji izvorno odrasli.
Unatoč uobičajenom preziru ili nedostatku brige društva prema starijim osobama, kako dokumentiraju stranice Blic.rs i Kurir.rs, istina je zapravo složenija od prvog dojma. Oni koji svakodnevno žive s teretom prošlih gubitaka ponekad biraju tihe metode kako bi održali vezu s onima koje cijene. U ovom slučaju, starica je htjela vidjeti svog unuka samo kako bi se uvjerila da je on dobro, ali njezin nedostatak riječi pogrešno je shvaćen. Ovi događaji također pokazuju vrijednost osjećaja empatije i dubljeg sagledavanja teme. Naime, stvaranje dalekog i tromog zaključka o ljudima, posebice starijima, može dovesti do pogrešnih interpretacija i nepotrebne stigmatizacije.
Portali poput Telegrafa.rs priznaju da ovakve situacije pokazuju neophodnost zajedničke brige i razumevanja unutar naselja i društva u celini, jer se tema emotivnih svetova često ne može lako opisati rečima. U ovom slučaju, nekoliko minuta usredotočenosti i empatije moglo je promijeniti percepciju i dovesti do rješenja. Starija žena koja je svake večeri dolazila ispred kućnog broja 17 postala je simbol bezuvjetne ljubavi i tihe boli s gubitkom. Njezina je ustrajnost, unatoč nerazumijevanju mnogih, bila potaknuta dubokim emocionalnim razlozima. Ljudi prolazili, promatrali i često nisu uspjeli shvatiti, ali simboličan značaj cvijeća, svijeća i poruke da vas volim oboje. Mama.” i dalje je snažan podsjetnik da je ljubav nepropusna za vrijeme ili društvena pravila.
Čak i kada svijet oko nje ne razumije, emocije su i dalje iskrene i dugotrajne. Priče poput ove pokazuju da iza svake tihe osobe na ulici stoji nevidljivi narativ, bilo iz prošlosti ili sadašnjosti, koji se treba pozabaviti i razumjeti. Dok su je neki ljudi u njezinoj blizini smatrali izgubljenom ili ludom, njezina je priča otkrila emocije, pamćenje i ljubav koji su sastavni dio ljudske inteligencije, bez obzira na pokušaje osobe da ih ignorira. Upravo je to razlog zašto je bitno da, uz brze prosudbe i jednostavne procjene, postoji i razdoblje suosjećanja i razumijevanja.
